175 godina bitke u Čelinskom potoku, potomci bi da se oduže spomenikom

Crnogorci vole da se hvale čojstvom i junaštvom, vole da sebe prikazuju kao narod sa najslavnijom istorijom i najljepšom prirodom. Međutim, često namjerno ili nenamjerno, dobiju „kolektivnu amneziju“ i počnu da zaboravljaju, poruka je sa Grahova.

Jedan od zaboravljenih događaja je bitka koja se u avgustu 1836. godine tamo odigrala u Čelinskom potoku. Sa jedne strane Ali-paša Stočević i Smail-aga Čengić i jake turske snage, sa druge Grahovljani ojačani odredom koji je predvodio Joko Petrović, brat vladike Rada.

Crnogorci su izvukli „deblji kraj“ – poginulo je, prema jednom izvoru, 40 Katunjana i 12 Grahovljana, a prema drugom 52 Katunjanina i 22 Grahovljanina. Među poginulima bilo je i devet Petrovića, od kojih i Joko i Stevan, brat knjaza Danila. Mrtvih na turskoj strani je bilo više – 76 vojnika među kojima i pet oficira.

Da se ne pamte mrtvi već samo pobjede, pokazuje i ovaj primjer. Ni nakon 175 godina nije napravljen dostojan spomenik junacima bitke na Čelinskom potoku, niti su kosti Petrovića sakupljene i sahranjene u zajedničku kosturnicu.

Bijedno se osjeća čovjek kada vidi kako se odužujemo precima koji su nam napravili ovo što mi danas imamo

Na jednoj livadi, gdje je nekada bilo devet kiljana, po jedan za svakog Petrovića, danas je ostao samo korov i sjećanje rijetkih.

"Starije generacije nijesu dale da se na ovom imanju ništa radi, čak ni da se stoka čuva. Došle su nove generacije i kiljani su obrasli u korov, tako da ih je danas teško naći. Bijedno se osjeća čovjek kada vidi kako se odužujemo precima koji su nam napravili ovo što mi danas imamo“, kaže Aleksa Rajković iz Grahova i pokazuje jedini kiljan koji se danas može vidjeti.

Mada i taj kiljan mogu naći samo oni koji žele i hoće da pamte i znaju.

Predstavnici bratstva Kovačević iz Grahova, u saradnji sa Društvom prijatelja i poštovalaca Nikšića i Društvom poštovalaca dinastije Petrović odlučili su, još prije pet godina, da isprave „grešku države“ i Petrovićima naprave spomenik dostojan njihovog junaštva i imena.

I porazi kao i pobjede imaju svoje junake

Nedostatak novca ih je omeo da njihova ideja bude do kraja ostvarena.

Zato će u četvrtak, na 175 godina nakon pogibije Petrovića, podići zastavu i odati počast onima koji su nepravedno zaboravljeni.

„I porazi kao i pobjede imaju svoje junake. Ova bitka je zapamćena i po tome što je u njoj poginulo devet Petrovića. Željeli smo da im se podizanjem spomenika odužimo, jer je rijedak primjer u svjetskoj istoriji da je jedan vladar poslao svoje najbliže, rođenog brata i rođake, u prve borbene redove. Kako su oni Grahovljanima pošli u pomoć i tu ostavili svoje mlade živote, tako smo mi osjećali moralnu obavezu da se njihove kosti prenesu kod crkve Svetog Đorđa“, priča jedan od pokretača priče o spomeniku Petrovićima Jovan Kovačević.

Bratstvo Kovačevića je ispred oltara crkve napravilo kosturnicu u kamenu, pet metara sa dva i po, gdje je trebalo da se prenesu kosti poginulih. Na kosturnici je trebalo da se uradi nadgrobni spomenik sa uklesanim ukrštenim sabljama i stihovima „Vile će se grabiti u vjekove da vam vijence dostojne sapletu“. Stalo se kod kosturnice, jer je prifalilo novca. Zato su inicijatori izgradnje spomenika odlučili da se obrate za pomoć nadležnim službama smatrajući da su Petrovići ne samo njihova, već i obaveza države.

Od princa očekuju moralnu pomoć

„Ponadali smo se da će se i država uključiti u izgradnju spomenika, a Vojska u prenošenju i ekshumaciji kostiju uz vojne i državne počasti. Uputili smo više zahtjeva – predsjedniku Opštine Nikšić koji nam je dao moralnu podršku, ministru kulture koji nam još nije odgovorio, a zahtjev je poslat u septembru 2009. godine, ministru odbrane Boru Vučiniću koji nas je podržao i obećao pomoć prilikom vađenja i ekshumacije kostiju, ali nas je uputio na Ministarstvo kulture koje je za to nadležno“, priča Jovan dok pokazuje urađenu kosturnicu.

Prije nekoliko dana poslali su pismo i princu Nikoli od koga nijesu tražili materijalnu već samo moralnu pomoć i od njega očekuju odgovor.

Nema potrebe da govorim koliko su Petrovići bili značajni za Crnu Goru. Mi nemamo izmišljene junake i zato ne smijemo dozvoliti da se oni tako lako zaboravljaju

„Nadamo se da će se nakon 175 godina od kada se odigrala bitka u Čelinskom potoku neko od nadležnih sjetiti slavnih vitezova iz vladarske kuće Petrovića koji su ostavili svoje živote na Grahovu i da će se država odužiti svojim precima“, kaže Jovan i dodaje da im je za završetak spomenika trebalo svega 5.000-6.000 eura.

Pored kosturnice i spomenika inicijatori su se nadali da će država na mjestu koje se nalazi preko puta botaničke bašte, „Arboretuma“, na 50 metara od mjesta pogibije Petrovića i Čelinskog klanca, postaviti spomen-obilježje. Dok se to ne dogodi biće dovoljna i zastava koju će sjutra na jarbol, zajedno sa Kovačevićima, podići i Ljubomir Petrović, praunuk vojvode Šaka, prvog guvernera Nikšića i prvog predsjednika crnogorske Skupštine.

„Nema potrebe da govorim koliko su Petrovići bili značajni za Crnu Goru. Mi nemamo izmišljene junake i zato ne smijemo dozvoliti da se oni tako lako zaboravljaju. Mislim da je sramota za državu da kosti brata jednog Petra II, koga slavimo kao jednog od najznačajnijih Crnogoraca, leže na nekoj livadi. Očekujem od resornog ministarstva da će nam pomoći da se i ova priča završi“, kazao je Ljubomir i obećao da će Petrovići pomoći onoliko koliko mogu.

Rajković: Bio bi red

Planirano spomen-obilježje, koje bi zaokružilo priču o slavnoj istoriji Grahova, nalazilo bi se na imanju Alekse Rajkovića. „Poslije Grahovačke bitke kralj Nikola je mom đedu dodijelio ovo imanje gdje ja danas živim. Red je i da ja poklonim parcelu da se napravi spomenik precima kralja Nikole. Ovo je samo mali znak poštovanja prema poginulim Petrovićima i Grahovljanima“, kazao je Rajković.

Glave ostale na turskim kulama

U bici u Čelinskom potoku kosti su ostavili Joko Tomov, brat vladike Rada, Stevan Stankov, brat knjaza Danila i vojvode Mirka, Đuro Petrov, Mićo Petrov, Đuro Perićev, pop Stanko Nikov, Đuro Savov, Drago Savov i Jošo Grujov. Svi su bili neoženjeni, osim popa Stanka Nikovog, od koga su ostali sinovi Todor i pop Ivaš. Turci su posjekli njihove glave koje su istrunule na kulama u Mostaru i Trebinju.

Galerija

( Svetlana Mandić )