Dan poslije

Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci, aktuelna zbivanja i opasnosti sa budućom sudbinom crnogorskog vladajućeg (para)sistema i njegovog lidera, u najmanju ruku zahtijeva pažljiv i rezervisan pristup, jer dvodecenijska oportuna žilavost i iskustvo mimikrijske transformacije, donekle im daje šansu da se mogu izvući i iz ove do sada najozbiljnije i najsloženije situacije.

Uzgred, kada govorimo o „uspjehu“ jedne politike, vlade ili premijera, čini se da često miješamo istinsku državničku sposobnost sa svaštočinstvom i kleptomanijom.

Mjera uspjeha jedne vlasti svakako nije lično bogatstvo njenih nosilaca, „progres“ narko ekonomije i patološki duga vladavina što je već bihejvioristički refleks našeg zapuštenog i devastiranog mentaliteta.

Ono što se svakako više ne može maskirati u ovom graničnom trenutku jeste jaka napetost i alarmantna uskomešanost koja vlada između elemenata nekada koherentnog sistema, prouzrokovana ne toliko aktuelnim hapšenjima-koliko onima koji tek treba da uslijede.

Dugo odlagano nivelisanje sa Evropom i njenim zakonima počelo je baš povlačenjem Đukanovića sa mjesta premijera, padom imperija Šarića i Kalića, budvanskim procesima - i to je conditio sine qua non političke i etičke metanoje ovog unesrećenog prostora.

Po prvi put usaglašen i ultimativan stav tri najmarkantnija geopolitička centra: Brisela, Vašingtona (skorašnja izjava ambasadora SAD-a u Podgorici) i NATO-a, o neophodnosti odlučne borbre protiv kriminala i korupcije - šta ustvari predlaže i na koga cilja?

Znakovita je i ohrabrujuća činjenica da je šef diplomatije najmoćnije zemlje EU, Vestervele, u zvaničnoj viziti Crnoj Gori posjetio i podržao isključivo one medije koji nijesu pod kontrolom režima (kriminala).

Upravo ta simbioza kvazipolitike, mafije i divljeg kapitala, koja je u svojstvu vezivnog tkiva održavala homogenim crnogorski vladajući aparat, čineći decenijama njegov manevar operativnim i efikasnim, pod snažnim međunarodnim pritiskom okreće se protiv sebe same, protiv svojih istaknutih protagonista.

Međutim, u isto vrijeme, taj gotovo sveopšti i amoralni upliv u nelegalnost i nečistotu, ta ravnoteža straha gdje je svako svakome potencijalno nezgodan svjedok, zalog je i čvrst garant DPS-ovske „omerte“ (marovićevske ćutnje) i razlog zašto još uvijek nema otvorene pobune iznutra. Naravno, neizbježno dolazi i taj dan (poslije), jer je to determinanta svakog pada ili raslojavanja.

Prilično usiljeno i mučno, ''stvari'' se još uvijek nekako drže pod kontrolom (ipak, nijesu oni od juče). Procesuirani polažu ''realnu'' nadu u političko-mafijaško zavisno sudstvo, a volšeban nestanak glavnoosumnjičenih bosova jasan je znak da se primus, uz svu poviku, još uvijek „ne odriče svojih prijatelja“. Ili možda najbliža rodbina crnogorskih eskobara po crnogorskim apsanama sugeriše nešto drugo, ko to zna? Čudni su to odnosi!

Zahlađenje između stožera i klanova međusobnu komunikaciju premješta na medijsko polje simboličkog, šifrovanog i intuitivnog, što najavljuje uvod u fabularnu kulminaciju?

Nije li takva, na neki način i fotografija koja se pojavila nedavno na naslovnicama mnogih tabloida u regionu: bračni par Đukanović uz primjetno odsustvo uobičajene poltronerije-izolovan u ''svom'' hotelu - čita ''svoje'' novine.

Dakle, uz onu ogradu s početka teksta, sve su prilike da vrijeme vođine svedominacije ističe proporcijalno implementaciji evropskih normi kojima težimo i veliko je pitanje koliko će moći i sebe da zaštiti u „sanaderovskim“ mjesecima pred nama.

Čak i formalni povratak na vlast pod okriljem svojih privatnih i konzerviranih institucija, tog poslednjeg pribježišta autokrata pred obručem koji se steže, može samo isprovocirati „globalne komesare“ na neki radikalan potez. „Protiv budućnosti se ne možete boriti“. Uostalom, u jednom momentu specijalne jedinice su „zakucale“ i na vrata vile „Mir“ na Dedinju. Zato je reizbor jednodimenzionalnog Veljovića dramatično važan!

Opozicija uz NVO, slobodne medije i intelektualce iako trenutno nesaborna i divergentna, mora biti spremna na svaki scenario. Posebno na onaj koji podrazumijeva fleksibilnu i nužnu saradnju sa eventualnim dijelom vladajućeg sistema, jer kako stvari sada stoje, to je jedini moguća staza koja se stidljivo otvara.

Iako često neodlučan, nedorečen i ambivalentnan u svojoj meandarskoj retorici, mada mu autoritet funkcije koju obavlja nalaže suprotno, predsjednik Vujanović ipak šalje neke pozitivne signale otklona od bratije, usled očigledne nepripadnosti tom kompromitovanom „poslovnom“ kružoku.

To nepripadanje problematičnom i militantnom krilu DPS-a, sada moguće kočnica u sopstvenoj partiji, u sledećem trenutku, ako dođe do pročišćenja u njihovim redovima, može lako postati rudiment oko kojeg će se okupiti prevrednovana i lustrirana stranka.

Tačno je da bi najpravednije bilo kada bi opozicija, kao 2001. godine, imala autonomnu snagu za veliki obrt, ali sabiranje izbornih procenata u Crnoj Gori, nažalost, već odavno ne prepoznaje etičke kategorije.

( Duško Kovačević )