Je li vas to Đuričić na večeru zvao? Ne, idemo kući...

"Je li vas to Đuričić na večeru zvao".

"Ne, idemo kući."

Pokušaj da skratimo razgovor nije baš odvratio vozača nekog „nabudženog“ mercedesa sa Cetinja da nas propusti na putu ka Kobiljem dolu, dok smo se na svakih stotinjak metara mimoilazili sa onima koji su krenuli nazad sa „Cucke jeke“.

Putokaz za Kobilji do, konačno! Policija nas usmjeri gdje da parkiramo. Spremili smo se za malo „Cucke jeke“, kad novo razočarenje: Od mjesta gdje smo ostavili automobil, ima još oko 3 kilometra šetnjom. To i nije problem, ali dok stignemo, gore više ničeg biti neće

Ne dajući nam bilo kakvu informaciju o tome šta se dešava tamo, je li svirka gotova, i ne razmišljajući imamo li kud nazad, jer starim putem Nišić-Cetinje, preko Čeva, teško da se gdje autom može okrenuti, nervozni Cetinjanin nam održa bukvicu kako bi nas trebalo vratiti kilometar u rikverc, na šta nismo pristajali, uvjeravajući ga da prostora da prođemo i on i mi na mjestu gdje smo „zapeli“ ima sasvim dovoljno.

„Ja treba kroz drače da grebem kola, je li“, veli Cetinjanin i ipak produži svojim lijepim mercedesom.

Nastavili smo prema Kobiljem dolu putem kojem, činilo nam se, kraja nema.

Nemate kud ići preko Grahova

Nakon dnevne planinarske ture do Plužina i Stabanskih jezera, nas četvoro smo odlučili da je najbolje da se zapravo i ne vraćamo do Podgorice, već da do „Cucke jeke“ dođemo preko Nikšića.

Dilemu da li da do Kobiljeg dola, gdje je održana, dođemo preko Grahova ili putem za Čevo, razriješi nam ljubazni Nikšićanin, ubijedivši nas da preko Grahova nemamo kud.

Đuričko (počeli smo usput i da tepamo Dragoljubu Đuričiću), žao nam je što nismo došli

Tako je ideja da idemo kuda Google Maps pokazuje najkraći put, pala u vodu. Dodatno, sjetio se Danilo, član ekipe, bilbordi koji su najavljivali „Cucku jeku“ su kao centar kojim bi se trebalo upravljati, navodili Resnu, mjesto u Bjelicama. Do Resne, iz pravca Nikšića, put vodi preko Čeva.

Never more

Idemo na Čevo. Nikšić-Čevo-Resna-Kobilji do. Potrebno vrijeme: Oko dva sata. Dužina puta oko 80 kilometara.

Nikad više, osim iz avanturističkih pobuda. Činilo nam se da putu kraja nema. Nigdje putokaza, oznake još koliko do Kobiljeg dola. Samo vozila u daljini na koja smo povremeno nailazili iz tog pravca, ukazivala su nam da nećemo skoro.

Putokaz za Kobilji do, konačno! Policija nas usmjeri gdje da parkiramo. Spremili smo se za malo „Cucke jeke“, kad novo razočarenje: Od mjesta gdje smo ostavili automobil, ima još oko 3 kilometra šetnjom. To i nije problem, ali dok stignemo, gore više ničeg biti neće.

Nepregledne kolone vozila spuštale su se iz pravca mjesta događanja, do putokaza za Kobilji do i sa tog raskršća nastavljali ka Podgorici, Cetinju, ili preko Čeva do Nikšića, što je malo vjerovatno.

Oni pametniji i upućeniji, ipak su za Nikšić pošli preko Grahova. Put upola kraći: oko 38 kilometara, odnosno nepun sat vožnje.

Đuričko (počeli smo usput i da tepamo Dragoljubu Đuričiću), žao nam je što nismo došli. Čujemo da je bilo sjajno! I muzika, ozvučenje, atmosfera, ambijent, da je sve za pohvalu. Rijeke automobila svjedoče o posjećenosti. A rijetki koji su zalutali kao mi i birali „duži put kući“, dogodine neka se naoružaju mapama...

( Damira Kalač )