Kami

Ove nedjelje jedna internacionalna pričica vratila nas je u doba Hladnog rata i tadašnjih nadigravanja između “prve zemlje socijalizma” i “lidera slobodnog svijeta”, kako se sebe, sjetiće se toga stariji čitaoci, nazivali Sovjeti i Amerikanci.

Proteklih godina dobili smo atraktivnu priču kako je CIA navodno iskoristila Pasternakovu harizmu, popularnost i talenat, ne bi li od njegovog romana Doktor Živago napravila svojevrsnu optužnicu protiv ideoloških protivnika.

A sada nova senzacija: Kamija ubio KGB? Presudio mu neki crveni “stranac”? Ako se sjetimo navodne “bugarske veze” povodom atentata na papu što ga je izveo Ali Agdža, ne doima se nemogućim...

Ako su bili spremni da ubiju papu, što ne bi i jedan veliki pisac bio na listi za odstrel? Posebno ako se zna da je Kami bio jedan od onih (rijetkih) francuskih lijevih intelektualaca kojima nije trebala Mađarska 1956. da bi shvatili što se krije iza sovjetske magluštine.

Da bi se shvatila ta (neobična?) francuska pozicija valja podsjetiti da je tamošnja ljevica posljednja prihvatila jezivu istinu sa istoka. Elijar i Aragon su pisali ode Staljinu, GPU (nasljednik NKVD-a i prethodica KGB-a) i SSSR-u. I korak dalje – znakovita je slavna anegdota o raskidu Sartra i Rejmona Arona. Nekadašnji prijetelji postaće slavni antipodi na francuskoj intelektualnoj sceni. Pisac Mučnine bio je harizmatičan, toliko da su studenti 1968. govorili “Bolje je sa Sartrom ne biti u pravu, nego sa Aronom biti u pravu”.

Slavna anegdota kaže da je Sartr 1947. pozvao Arona na večeru, i direktno ga pitao na čijoj će strani biti u, tada je vjerovao, bliskom sukobu Zapada i sovjetskog komunizma. Kada je shvatio da Aron nema namjeru Pariz zamijeniti Moskvom, Sartr ga je – otpisao.

Sartr je bio voljan da služi “svjetskom proletarijatu”, Kami ne.

Kami je odabrao tešku (gotovo nemoguću, ali beskrajno čistu) poziciju nepristajanja na navodne “više interese”. Lako je reći jedno “ne”, pravi izazov su – dva “ne”. Nikada ne pristati na “manje zlo” jer je i ono - “zlo”.

Ovu lekciju intelektualci uče i danas, decenijama nakon Kamijevog insistiranja na “izdvojenoj” poziciji. Daleki (i djelimično karikaturalan) odjek ove situacije možete vidjeti i danas na crnogorskoj intelektualnoj sceni – kad se “avet velikosrpstva” održava u životu, jer njeno postojanje naprosto suspenduje moć rasuđivanja ovdašnjim javnim djelatnicima.

Možda je upravo takav pisac (uz to i – anarhista, što je kod boljševika već samo bio sebi dovoljan razlog) i bio idealna meta za – sovjetske ubice. Onaj koji ne pristaje na opaka “pojednostavljenja”. No, sve to za sada ostaje u zoni hladnoratovske mitologije i medijskih atrakcija. A činjenica da i u naše doba ideološke policije ubijaju pisce – znači da književnost, ipak, ima mnogi veću težinu nego što smo ponekad spremni da priznamo.

A oko nas se odvija još jedan hladni rat: gradonačelnik definitivno dobija svoj suludi boj protiv kulture: nakon knjižare istoga imena, i legendarni podgorički bioskop Kultura biće izbrisan sa lica zemlje. (O tome sam pisao i kada je takva odluka donijeta, ali...) Takav suptilni osjećaj za kulturu odavno nije viđen. Dobro je što se neki od podgoričkih mostova ne zove “Kultura” - slutim da bi prošao kao onaj mostarski.

Tužno je da nijedan budući Podgoričanin neće u svojoj svijesti imati legendardnu zgradu kina Kultura, a možda je još i tužnije što je sve proteklo bez nekog istinskog i osmišljenog protesta. Kada čitav ovaj grad postane jedan veliki kafić/butik, bezličan i sterilan, vjerujem da će gradonačelnik biti srećan.

Prije neku godinu u Nikšiću je srušena zgrada tamošnjeg starog pozorišta, opet uz jedva nekoliko glasova protesta. Možda bi od ovakvih detalja trebalo započinjati priču o Crnogorcima i njihovom problemu sa sjećanjem. Ljudi koji se tako jednostavno odriču važnih toposa sopstvene memorije, još lakše će se odricati ideja i sličnih apstrakcija. Novi film na repertoaru kina Kultura: Mu-godzila napada...

Možda je zgrada sa ovakvom istorijom i pozicijom u svijesti ljudi bila idealno rješenje za nacionalnu kinoteku. Danas su bioskopi drugačiji, ali takva institucija bi na pravi način nastavila misiju legendarnog kina. Napravite anketu među prijateljima – svako se sjeća dana kada je prvi put ušao u “srce tame” filmske magije, prolazeći kroz predvorje baš ove zgrade. U slučaju potpisnika ovog teksta razlog je bio - “Tarzan i crna pantera”. A kad dođe “Ajvanho” išlo se od deset, četiri i šest, da se navija za Ričarda Lavljeg Srca. Tako tada. A danas gledamo – Miomira Bez Srca. A lake ruke...

( Balša Brković )