"Konte Zanović" se vraća na scenu Grad teatra

Obilježavajući dvije i po decenije postojanja, Grad teatar se ovog ljeta odlučio i na novo čitanje svojih najuspješnijih pozorišnih produkcija i koprodukcija, vraćajući junake ovih drama na „mjesto rođenja“, ali u kontekstu novog vremena i drugačijeg društvenog ambijenta.

Tako je, nakon „Kanjoša Macedonovića“, na budvanskoj sceni opet i „Konte Zanović“, po motivima istoimenog romana Vladimira Sekulića, u dramaturškoj obradi i režiji Radmile Vojvodić, sada kao koprodukcija sa Crnogorskim narodnim pozorištem iz Podgorice, koji se premijerno igra u ponedeljak, 15. avgusta, na sceni Amfiteatra na Svetom Stefanu u 22 sata.

Prethodna verzija priče o budvanskom pustolovu, pjesniku, filozofu, neodoljivom ljubavniku, nevještom trgovcu, svjetskom putniku...kako je rečeno na konferenciji za novinare, premijerno je izvedena na Citadeli 1995, i pokazala se kao jedna od najgledanijih i najznačajnijih festivalskih produkcija, najavila je uspješnu dugogodišnju saradnju sa glumcima Draganom Mićanovićem, Branimirom Popovićem, Vojislavom Brajovićem, scenografom Miodragom Tabačkim, kostimografom Angelinom Atlagić, koreografom Sonjom Vukićević (koja je i igrala u predstavi), i pored Sterijinih, ekipi „Konte Zanovića“ donijela je čak šest Nagrada „Grad teatar“ za dramsko stvaralaštvo, uključujući i rediteljku Radmilu Vojvodić.

Predstava sa novom ekipom

Sada, nakon šesnaest godina, „Konte Zanović“ je opet tu, sa Draganom Mićanovićem u naslovnoj ulozi, Branimirom Popovićem u liku njegovog brata Primislava Zanovića, a tu su i Simo Trebješanin (Tomazo Medini), Dubravka Drakić (Zore), Brano Vuković (Đakomo Kazanova), Nada Vukčević (Ledi Čadli), Zoran Vujović (Knez Oginski), Bojana Knežević (Gertruda Oginski), Žaklina Oštir (Madam Difre), Dušan Kovačević (Trgovac Šomel), Jovan Krivokapić (Mala Sofi).

Iz stare ekipe predstave, pored Mićanovića i Branimira Popovića tu su i scenograf Miodrag Tabački i kostimograf Angelina Atlagić.

"Vijek koji obilježava ovog junaka, i junak koji obilježava taj 18 vijek.–vijek predrevolucionarne Evrope, vijek lažnih identiteta, lažnih vladara, maski, kućnih i dvorskih pozorišta, dekadencije svake vrste", rekla je Radmila Vojvodić.

"Pristupili smo priči o Zanoviću, koji je nesumnjiva fascinacija svakog pozorišta, već po svojoj biografiji, iz novog, drugačijeg vlasititog iskustva, u potrebi da korespondiramo sa vlastitim vremenom, vlastitim teatrom, sa društvenim iskustvom iz toga vremena. I ne samo našim ovdašnjim tranzicijskim, nego i onim kriznim, evropskim, koje u eri globalizacije, eri konzumerizma osjećamo i trpimo. Vijek koji obilježava ovog junaka, i junak koji obilježava taj 18 vijek.–vijek predrevolucionarne Evrope, vijek lažnih identiteta, lažnih vladara, maski, kućnih i dvorskih pozorišta, dekadencije svake vrste. Tu Evropu smo prenijeli u doživljaj ove, danas naše vlastite priče, da korespondiramo sa njom u punoj ispovjesti, prije svega teatarskoj i u teatarskoj igri. Moram reći i to da nam je bilo zadovoljstvo raditi i da smo radili nadahnuto, posvećeno, bez opterećenja uspjehom stare predstave, već u potrebi da kažemo nešto novo", kazala je Radmila Vojvodić.

Mićanović: Poslije tri probe, sjetio sam se teksta

Kako je istakla Radmila Vojvodić, bilo je vrlo uzbudljivo u samom procesu rada.

Koliko god smo bili saglasni u traganju za igrom, i tim zaigravanjem, što je uvijek termin kada je u pitanju „Zanović“ , bila je uzbudljiva ta nezvjesnost na svakoj probi. Ali, sa punim pokrićem - to što tražimo zaista smo pokušavali da crpimo iz vlastitog teatarskog iskustva, svi zajedno, dali smo od sebe svu moguću energiju, maštu, i mislim da sam bila privilegovana, upravo zbog toga što smo radili na taj način. I kada smo stigli na scenu na Svetom Stefanu, došli smo jako zrelo, sa tim da pristanemo da je to naš rezulatat i naš rizik, pa šta god to značilo. Ispostaviće se da je o nama bilo veliko zadovoljstvo - zadovoljstvo igre, zajedništva, uzbuđenje igrom na svakoj novoj probi.

Ako je riječ o samom liku, meni je i prošla predstava bila uzbudljiva za rad, jer je ovo jedan uzbudljiv junak, sa njim se može igrati, može sa svašta praviti.

Po riječima Dragana Mićanovića, za razliku od prethodnog „Zanovića“, gdje su se više bavili pokretom i koreografijom, ovdje je sada muzika ta koja pokreće glumce.

Na sceni sviramo i pjevamo, mi proizvodimo muziku ove predstave. Moža da je u tome i najveća razlika. U pristupu igri, moram priznati da se ne sjećam, ali teksta sam se sjetio, poslije samo tri probe znao sam sve, a za neke akcente, koje sam tada izgovarao, sada su mi rekli da nijesu pravi. Ako je riječ o samom liku, meni je i prošla predstava bila uzbudljiva za rad, jer je ovo jedan uzbudljiv junak, sa njim se može igrati, može sa svašta praviti. Koliko ima tog prošlog Stefana Zanovića u ovoj novoj interpretaciji, to ćete prosuditi publika, ja ću samo reći da mi je bilo izuzetno drago da, kao i onda, 1995, opet radim sa divnim ljudima, i da zajedno stvaramo i ovog „Zanovića“, a onda ćemo ponovo, za šesnaest godina, raditi novog.

Iznenađena idejom

Kostimograf Angelina Atlagić izjavila je da je bila iznenađena idejom da se ponovo radi ova predstava, posebno zbog toga što je bila tako uspješna.

U pozorištu svaki tekst može se interpretirati na novi način, pa sam se i ja zajedno sa rediteljkom opredijelila da imamo jedan drugačiji pristup, koji je baziran na istorijskom kostimu.

Pitala sam se šta se onda može uraditi dalje. Ali, u pozorištu svaki tekst može se interpretirati na novi način, pa sam se i ja zajedno sa rediteljkom opredijelila da imamo jedan drugačiji pristup, koji je baziran na istorijskom kostimu. Mislim da ne bi ništa dobili onim pukim osavremenjivanjem koje je trenutno u trendu. Onda sam se opredijelila da ostanemo u epohi, ali da ta epoha ne bude tako naglašena žanrovski, kao što je to bilo u prvoj predstavi. Ovdje je zanimljivije, jer je to jedan kostim koji će omogućiti glumcima da sami pronađu žanr.

Kompozitor Ljupčo Konstantinov takođe je izrazio zadovoljstvo ovom saradnjom, kao i cijela glumačka ekipa – gotovo svi istakli su da su radili sa radišću, slobodni u tome da kreairaju svoj lik onako kako ga vide i osjećaju, dok su direktor Grada teatra Merin Smailagić i direktor CNP Janko Ljumović izrazili nadu da će se dosadašnja uspješna saradnja dvije institucije nastaviti.

Premijeru u nacionalnom teatru u Podgorici najavili su za 1. novembar.

( Vuk Lajović )