Lovćen

Strah me posljedica gubljenja duha na male narode – oni se mogu boriti duhom, ali ne i brojem i snagom veličine!: ...Nema individue, nema ličnosti, nema dostojanstva u čovjeku bez duha... Koliko god da ima lančića oko vrata, kafića i jahti... A inercija upravo vodi mlade ka tom svijetu...Jedna od pojava koja sve više zarobljava um ljudi u Crnoj Gori jeste inercija. „Ne mijenjaj!“ „Drži se sigurnog puta – gdje svi tu i ti!“ „Ne izdvajaj se!“ „Skloni se u masu, gomilu, iza kompjutera – poslije postani genije!“... To su neke „društvene zapovijesti“, koje pojavno hrane inerciju. Što je hrani iznutra? Ja je shvatam kao nedostatak hrabrosti, nedostatak mašte i ambicije, kao nedostatak okrenutosti sebi i upoznavanja sebe, nedostatak vizije...

Što je društvo tradicionalnije – to je učenje kroz imitaciju tradicionalnog iskustva sve prisutnije... „Tako je radio i mislio moj otac, tako je radio njegov otac...“ Iako smo pojavno promijenili život usljed moderne tehnologije, mnoge stvari su ostale iste. Neke se i pogoršale. Na primjer osjećaj budućnosti većine mladih. Istina, svako uopštavanje na ovom nivou može se napadati sa individualnog nivoa. Više ukazujem na pojavu. Živimo u okviru sistema odnosa, i u okviru određenog načina shvatanja svijeta – sve više u kalupima! Zarobljenost navikom. Zato je važno raspravljati o posljedicama na nivou opštosti. Kako shvatiti npr. podatak (istina, više je procjena) da 70-75% maturanata nema ideju šta da upiše par dana pred početak upisa?

Mislim da danas skoro da nema važnije odluke od izbora buduće profesije (ne izbora institucije gdje će studirati), bez obzira na mogućnost njene promjene u budućnosti. Ne želim da izvodim posljedice takve odluke na studenta pojedinca, a one su ozbiljne. Ukazujem samo na potrebu da se ta pojava analizira sa stanovišta posljedica i daljeg razvoja društva... Ne bi se smjela dočekati sljedeća školska godina sa ovakvom inercijom u pogledu pripreme srednjoškolaca za donošenje te važne odluke. Govorim pripreme, ne upisne politike (koja je takođe za analizu). Plašim se da mlad čovjek koji nije svjestan značaja takve odluke za svoj život (bez osjećaja budućnosti) teško sjutra može biti ozbiljan i dovoljno hrabar da donosi druge odluke, u svojstvu menadžera, političara, roditelja, zaposlenog...

Uvijek će odlučivati inercijom, uvijek oslonjen na tuđi, preovlađujući način razmišljanja. Kada se to sve što se dešava u glavi stopi u ambijent mekdonaldizacije svijeta („sve je svuda isto“), onda se gubi duh i to plemstvo duha individue!... Kako razbijati inerciju? Kako razbijati nauk da se sve očekuje od drugoga? Zaista, inerciju i treba shvatati kao uporno bježanje od sebe i očekivanje od drugoga!... Odavno sam na tom „mikro“ nivou nalazio neke „svoje metode“ kako razbuktati emociju, ambiciju, maštu, intuiciju studenata, a preko toga i njihov pogled iz budućnosti na njih same...

Možda je to razlog prepoznatljivosti danas već ozbiljnih ljudi koji se vezuju za našu školu!... Naravno, ljudi po inerciji kritikuju sve što je van njihovog kalupa... Između ostalog kalup rađa strah od svega što je van kalupa. Lovćenska trka studenata UDG je npr. jedan od tih događaja za razbijanje kalupa... Svakako, za veliki broj ljudi to je trčanje, bez poruke i razvijanja individualizma. Za nas nije...

To je jedan u nizu pokušaja da se razbiju navike i da se studenti od početka razvijaju kao ličnosti... Ne da budu samo broj tokom studija, kao i nakon njih... Činjenica da nastava počinje odmah nakon upisa fakulteta već ukida inerciju da to uvijek počinje u septembru (navika iz osnovne i srednje škole). Zašto počinje baš 4. jula? Simbolično – to je dan slobode, dan borbe za slobodu. A sloboda je uvijek vezana za pojedinca, za individuu! Dana 4. jula prije 4000 godina je Mojsije donio odluku o oslobođenju Jevreja od Egipćana; godine 1776. donijeta je Deklaracija o nezavisnosti SAD, a 4. jula 1941.godine odluka o dizanju ustanka protiv fašista na našim prostorima – Dan borca...

Sloboda je nešto što razbija inerciju. Kao što je inercija hobotnica za slobodu s druge strane... Već na početku studija: ključna vrijednost jeste SLOBODA..: Slobode nema bez poštovanja pravila – trka po pravilima... Od Ivanovih korita do vrha Lovćena – skoro 7 kilometara i 462 stepenice... Sa 1300 na skoro 1800 metara nadmorske visine... Uspon... Sunce jako grije... Treba stići na prvi čas – tačno u 13h! Ispred Njegoša!... Prvi dobijaju stipendiju za školarinu – besplatno školovanje, 1500 euraa... Najhrabriji kreću trkom... Oni drugi laganije uplašeni da ne mogu stići na vrh... Ali nema više odustajanja... Narandžaste majice izvirkuju iz sočnog zelenila Lovćenske gore... Začuđeni turisti... Umor i radost pobjednika... Imam osjećaj da je zadovoljstvo onih koji su stigli posljednji ne manje od zadovoljstva pobjednika. Pobjednik je prvi u trci sa drugima – ovi posljednji su se borili sa sobom i pobijedili sebe – MOGU I JA!... Svi su pobjednici – to sebi priznaju na krovu Crne Gore... Važan trenutak u životu – shvaćen tek nakon možda 30-te godine života. Zašto Lovćen? Njegoš?... Zar to nije simbol slobode i plemenitosti duha? Zar mlad čovjek ne treba da makar za trenutak zaviri u korijene sopstvenog duha? A još više da počne da ga u sebi otkriva i razbuktava!

Na koje životne lekciju upućuje ova trka – jeste prvo predavanje... „Oro gnjezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije!“ (Mažuranić)... Navikavati se na visinu – odnosno imati ambiciju: Lovćen, Mont Blan, Mont Everest... I kako kaže Njegoš – osvajati kosmos! Za visinu treba hrabrost – petlja!... Da li je neko umjesto Vas istrčao na vrh Lovćena? Mama, tata, prijatelji sa Facebooka?... Nije! Poruka: oslonjaj se na sebe i svoju snagu – ne očekuj da ti drugi rješava probleme... Da li je teško istrčati do vrha Lovćena? Uh, uh... U životu nema crvenih ćilima do vrha! Borba, napor, znoj, suze... Da li je lakše osvojiti vrh ili ostati na vrhu?... Na vrhu je malo mjesta, a pretendenata mnogo... Duvaju vjetrovi sa svih strana! Grmi, sijeva... Tako je i u životu. Zato vam je potreban stalan rad, rad, rad... Zar se sa vrha ne vidi dalje? Danas vidite Boku, čak i Durmitor! Da li uvijek? Samo kad je vrijeme vedro! A kad je čovjeku vedro u glavi?... Znanje, osvajanje neznanja je sljedeća životna poruka... I nekoliko turista sluša predavanje, fotografiše, kasnije razgovaraju sa studentima..: Neobičnost koju pozdravljaju...

„Ako se držite ovih životnih lekcija možete postati junak novog doba!“ JUNAK! Zar to nije uvijek bilo na cijeni u Crnoj Gori? Jeste, ali ne zaboravite riječi Marka Miljanova (oduševljenje među nekoliko studenata iz Kuča): „Junak čojku konja vodi!“. Budimo prvo LJUDI, pa sve ostalo... Ručak, druženje, sport...

Da li čak i jedna trka može pomoći da se mlad čovjek zagleda u sebe?

www.vukotic.net

( Veselin Vukotić )