One man država

Ima li Crna Gora ministra kulture i zašto ne? Da li je trenutno ta fotelja nekome potrebna osim Bogdanoviću lučno? Da li je Crna Gora imala predsjednika dok je predsjedavao Filip El Grande Vujanović? Ne.

Filip je bio tu da gostuje kad neko pozove iz inostranstva, čovjek je bukvalno figurirao, a desilo mu se i da zapjeva, ne toliko zbog sevdaha i sreće, već je grč na njegovom licu govorio da je to pjesma izdaha, nemoći i jada.

Mogao je Filip slobodno kao pojedini urednici u državnim novinama, da okači jaknu na stolicu, da izgleda kako je stalno tu, i da uopšte ne dolazi. Siguran sam da ako se Filip ne bi pojavio na posao da mjesecima niko ne bi provalio da ga nema. Potrebno bi samo bilo da zaposleni u predsjedništvu primaju platu i sve bi bilo u redu. Ako predsjednika nema bez njega se može. Vidjeli smo više puta da ako ni ministra kulture nema, i bez njega se može.

Od kad je strašnom seljačkom i lukavom unutarpartijsko-klanovskom igrom i spregom Vlada i nevladine organizacije uklonjen A. A. Pejović vidimo da se bez njega teško može, ali Crnoj Gori ulazak u Evropsku uniju odgovara samo kao put, nikako kao ishodište na koje zaista treba da stignemo, jer, ne bi nam EU oprostila neka naša pravila, kojima se igra fudbal na neravnom terenu, od Mojkovca do Nikšića.

Bilo je gorućih tema u našoj Crnoj Gori, ali se uvijek čekalo što će jedan da kaže. M. Đ. kad se oglasi, kreće domino efekat, pa svi kao mantru ponavljaju njegovu „istinu“. Do tad, čekaju, da se ne izlete, jer ako se izlete, a šef ne misli isto, ode funkcija.

Da, šef. Crna Gora nema ni predsjednika, ni premijera, ni ministre, ima samo šefa, jer su se mnogi zbunjivali kako da se godinama obraćaju jednom „capo di tutti capi“, pa ponekad miješaju izraze premijer i predsjednik, pa eto, da se ne bi griješilo, počeli su visokog čovjeka da zovu „šefe“. Jer, jedan je šef ove naše paklene kuhinje.

Zapadu je izgleda potrebno samo da taj šef bude tu, jer im se ne isplati da traže alternativu za slijepo crijevo, kako oni već dugo vide Crnu Goru. Da li ima pilota u avionu, to je pitanje za nas, a ne njihova briga. Šef je nama, ono što su oni njemu. I sve ide u krug, a mi smo poslednja rupa ne samo na svjetskoj, nego na balkanskoj sviralici.

Ono što je jako zanimljivo, jeste sumorna verzija provincijalizma. Ako neko misli da je Bogdanović ministar kulture, neka prestane da se šali. Čovjek čiji su domet rukovanje sa Pirsom Brosnanom i nezainteresovanim Depardjeom, može samo još dublje da uvede Crnu Goru u provincijalizam, jer su oči uprte u zvijezde, pa se tako ništa naše autentično i novo ne stvara do čist poltronizam, autorasizam i provincijalnost, a sve pod plaštom velike priče o zaštiti nacionalnog identiteta. Nacionalni identitet je najisplativija grana punjenja džepova u Crnoj Gori, dovoljno je da su vam usta puna istorije i ponosa, i niko neće nikad pitati za račune i fakture. Zato postoje kod nas dva apsurda, da se Matica Crnogorska nalazi u Beogradskoj ulici (što nije ništa sporno, ali jeste suštinski smiješno zbog djelovanja same Matice), kao i inspirativnog računa dugogodišnjeg saradnika Bogdanovića iz vremena gradonačelnikovanja Cetinjem, mladića koji je izio sa frendovima u konobi preko 500 eura. Ono što je dirljivo je detalj na ručunu, koji kaže da su nacionalno istaknuti crnogorski „radnici“ pojeli i sprsku salatu.

Dobro vi učinjelo!

( Đuro Radosavović )