Monstrum

Danas se svijet bavi proučavanjem jednog monstruoznog, suludog teksta. Od gotovo 1500 strana. Gadost se zove Evropska deklaracija o nezavisnosti 2083, a autor je postao poznat prije svog teksta. Anders Behring Brejvik, norveški masovni ubica. Novo poglavlje u istoriji zla. Njegova mrzilačka fiksacija su tri M: muslimani, marksisti i multikulturalisti… Ovakav miks upućuje na rodoslovlje: fašističko, bez ostatka. Pomislite samo koliko ljudi oko vas, u svojoj svakodnevnoj mržnji, u svom “podrazumijevajućem fašizmu”, ima istu ili vrlo sličnu “listu prioriteta”. Ili kako je izjavio Danijel Kon Bendit (za nepopravljive šezdesetosmaše - legendarni Crveni Deni): “Veliki dio onoga što je izjavio moglo je izaći iz usta bilo kojeg desničarskog političara”. Moram priznati da sam prvo pomislio - neke tekstove (ipak) ne treba distribuirati. Jer, ako će ovih 1500 strana trabunjanja jednog fašiste (neraskidivo povezanih sa činom masakra) bilo kada, u bilo kojoj mogućoj budućnosti zapaliti slično zlo u još nekoj glavi – onda je zaista uputno razmisliti o nekoj vrsti blokade teksta. Možda je to eufemizam za cenzuru, ali, ova situacija iziskuje “potrebnu cenzuru”.

Dok ovo ispisujem, dio mene reaguje burno – ne smije se nikada i nipošto pristati na bilo koji oblik cenzure. OK. Ali – koliko je bezbjedan uobičajeni model – kada se takav tekst opremi pouzdano jasnim komentarima i razjašnjenjem mehanizama zločinačkog mišljenja… Da li je to uopšte moguće? Uostalom, koliko puta smo svi preskočili neki predgovor (ili pogovor) ma kako nužan ili važan izgledao. Slične dileme su postavljane u mnogim državama – i dalje je veći broj onih u kojima ne možete štampati Majn kampf – povodom Hitlerove knjige. Ovaj tekst je toliko glup da su čak i komentari - nemogući. Time je, zapravo, još opasniji. U krajnjem, cenzura je besmisena - uvijek će postojati čitaoci kod kojih bizarnost lakše porađa značenje od bilo kog smislenog suda.

Iz odlomaka koje smo mogli pročitati jasno je da je riječ o neobrazovanoj budaletini, retardu bez sadržaja, duhovnom pacovu, ali sa osjećanjem – lojalnosti i misije. A to je – paklena kombinacija. Lojalnosti, pazi sad – svojoj rasi. Premda ne znam kako se komunicira sa rasom. A posebno kako se dobijaju zadaci od nje. Kako se misli rasno? To je ne-mišljenje. Misija je, sljedstveno tome – odbrana rase. Onog nejasnog i nepostojećeg, nestabilnog i fantomskog fluida od maločas.

Odatle do krvavih ruku nema mnogo. Gospodin je uz sve to postmoderno citatan: u duhu planetarnog trenda popularnosti pseudoistorijskih trilera, tu su i templari, “mitski” sastanak devetorice u Londonu, i slično... (Vidi se da je čitao Dena Brauna.) Takođe i ogavno ciničan – na kvadrat. Dozivao je uplašenu mladež, obučen kao policajac, i rukama davao znak da se sklone prema njemu, a onda ih je – ubijao. Već su se, uprkos grozi koju ovaj čin izaziva kod svakoga, oglasili i oni koji ga nazivaju “ikonom” i usamljenim “ratnikom”. To, još ubjedljivije, svjedoči koliko je bolesna današnja Evropa. Izjava da je svjestan surovosti, ali da ne osjeća krivicu, morala bi biti ozbiljna smetnja advokatskom pokušaju da ga se proglasi ludim. Ovaj nije lud. Tačno je i jasno znao što (i zašto) čini. Kao svaki pravi fašista, on je samo banalan, glup i beskrajno spreman na zlo. Čak iako rizikujem da budem patetičan – ne postoji veće zlo od ideologije koja je ovog norveškog monstruma pretvorila u mašinu za ubijanje. A kakva je to ideologija? Problem je u tome što ta ideologija počiva na onim premisama koje će dobar dio Evropljana bez razmišljanja prihvatiti – porodica, tradicija, čistota jezika, vjera i slične gadosti... Pa gdje je onda razlika između, da tako kažemo, normalne ljubavi prema “porodici, tradiciji, nacionu, jeziku, vjeri” i one ljubavi prema istim tim vrijednostima koja porađa ubilački fašizam? Po cijenu da me se pogrešno razumije – ne postoji normalna ljubav. Svaka ljubav, prema bilo čemu, može biti opasna. Drugačijom (vrijednom, velikom) može je učiniti samo vaše srce. I vaš um. Ali, kako rekosmo, retorika norveškog ubice, ovog herostrata našega doba, prima se na mnoge – uostalom, u njihovim obračunima sa marksizmom i multikulturalizmom (i sa muslimanima), ovdje se mogu čuti slične izjave i od vjerskih velikodostojanstvenika najvišeg ranga, a ne samo od marginalaca sa ulice... Nije li, prije dvadesetak godina ovaj prostor bio prepun sličnih monstruma, iza kojih je tada stajala i država sa svim svojim moćima... Jeziva norveška priča potvrđuje da je u savremenim društvima neophodna nulta tolerancija prema svim oblicima fašizma. To je jedini način da se ”norveški monstrum” nikada više ne desi.

( Balša Brković )