Podjele nas održaše, njima hvala

U posljednje vrijeme ozbiljno razmišljam da prestanem čitati novine i gledati TV. Znam koliko istovremeno nadmeno i naivno to zvuči, ali jednostavno imam utisak da više ne mogu izdržati trovanje tolikom količinom (zlo)namjerno prozvedene gluposti. Situacija slična kao kad sam ostavljala cigarete – dugotrajno mrcvarenje, kombinacija uzdržavanja i pretjerivanja, zasićenje, inat, prepuštanje, kajanje, bijes, odluka. Naravno, kada su cigarete u pitanju, imala sam sreće da se sve to dešavalo prije ove fašističke hajke na pušače, inače bih mnogo teže prestala – ako uopšte, budući da sam i sama nekad iracionalno slaba na otpor bilo kakvoj represiji i spremna za konfrontiranje sa puritancima i vaskolikim moralizatorima. “Nikada nećeš odrasti, mali veseljače...”

Hvatam sebe kako čeznem za vremenom kad sam se svađala sa dnevnikom i nadvikivala sa prenosima skupštine. Više to ne mogu da podnesem, sve teže ispiram olovo s dlanova i sve teže zaboravljam budalaštine kojima se kontaminiram u toku dana. Letaju mi između ušiju kao razigrane, beslovesne meduze. Ali ožare me nekad svojim otrovnim kracima, i to najčešće kad me do tančina podsjete na ideološke pomije kojima smo kljukani i huškani na najgore odluke i izbore naše političke “šarenice” posljednjih dvadeset godina. Što bi moj rođak veterinar rekao – za dobru svinju nema loše pomije. Stvarno smo najbolji.

Farsa sa novopečenom medijskom zvijezdom, mitropolitom Ilarionom, šefom diplomatije Ruske pravoslavne crkve koji je, u skladu sa ozbiljnošću misije, doletio privatnim avionom ne bi li doprinio ispunjenju plemenitih želja za “prevazilaženjem podjela” kojima je (željama, dakako) otvoren 6. kongres DPS-a, pričinjava mi teške duševne boli, osobito u kombinaciji sa (novim konkordatom) otvorenom mogućnošću uvođenja vjeronauke u crnogorske škole. Primila sam se, priznajem.

Prvo, ne mogu da se ne štrecnem kada na prevazilaženje podjela pozivaju oni koji ih proizvode, ne bi li osigurali ideološku zimnicu do naredne privatizacije, dokapitalizacije, tendera ili do narednih izbora. Kao što vidimo, oprobani pseudo-nacionalistički recepti DPS kužine svaki put uspijevaju, i to na opšte zadovoljstvo. Mrzim da naglašavam očito, ali ne znam kome nije jasno da krajnje neumjesan i neprimjeren poziv na ujedinjenje pravoslavnih crkava sa partijske govornice nije poziv na “prevazilaženje podjela” već tematizovanje istih, apostrofiranje nove, ili makar nedovoljno iskorištene ose podjela u ovoj smiješnoj zemlji.

Drugo, ne mogu a da se ne prepadnem kada krene naizgled neobavezni (da ne kažem fakultativni), skoro čaršijski žamor o mogućnosti uvođenja vjeronauke u škole. Stvar je krajnje ozbiljna, to nas je naučila jezivo stvarna burleska o standardizaciji crnogorskog jezika. Koliko god smiješna ili nevjerovatna djelovala neka mogućnost, to neće predstavljati ni najmanju prepreku njenom ostvarenju, osobito ako je u pitanju “stvar od nacionalnog interesa”. A nema prečeg “nacionalnog interesa” od očuvanja ušančenih monopola moći koje je moguće održati jedino generisanjem novih i blagovremenim osvježavanjem skoro zaboravljenih podjela i sukoba, istorijskih nepravdi i drugih lako zapaljivih gasova. Po pravilu neprijatnog mirisa.

Opet naglašavam očito, i neka ide na moju dušu, ali – vjeronauci nije mjesto u učionicama državnih škola i to iz jednostavnog razloga što materija koja bi se na tim časovima obrađivala nije i ne može biti predmet znanja i obrazovanja već je način za prozvođenje vjernika i vjernica. Dodatno je u koliziji sa ostatkom obrazovnih programa – biologijom, geografijom, a u zavisnosti od pristupa i metodologije nastavnika/ca, odnosno vjeroučitelja/ica, potencijalno i sa građanskim vaspitanjem/obrazovanjem. Takođe, možda još i važnije – u koliziji je i sa principima na kojima ovi programi počivaju – podsticanjem i razvojem kritičkog mišljenja, ali i sa principom rodne (i ne samo rodne) ravnopravnosti. Nastava vjeronauke promoviše, kako sam pisala o ovoj problematici u srbijanskom kontekstu prije nekoliko godina, “idealni model” žene koju krase tipično “ženske” vrline kao što su pokornost, požrtvovanost, brižnost, objedinjene u onoj vrhovnoj – materinstvu, koje je misija žene i put njenog spasenja. Pored knjiga koje se koriste kao udžbenici u nastavi vjeronauke, postoji čitav, moglo bi se skoro reći – žanr popularne vjerske literature koji nastoji da definiše osnovne smjernice konstrukcije rodnih identiteta koji su, da li je potrebno napominjati, krajnje patrijarhalni i proizvod su mračne retradicionalizacije našeg društva koja se predstavlja kao jedini odgovor na krizu vrijednosnog sistema i krizu društva u cjelini.

Iako sam svjesna sklonosti koju gajimo prema uvezenim, po pravilu “copy-paste” rješenjima, ali i “retard efekta” koji karakteriše ovo preuzimanje, iskustva iz regiona mogu biti samo razlog više da sačuvamo ovo malo pameti što nam je ostalo i ne povedemo se za greškama iz susjedstva. Vjeronauka se u ovim obrazovnim sistemima etablirala kao potpuno paralelna i nezavisna institucija u instituciji nad kojom država nema skoro nikakvu kontrolu. Osim što Hrvatska (koja je vjeronaku uvela 1990) i Srbija (koja je to učinila 12 godina kasnije, 2002) imaju u konfesionalnom smislu homogenije stanovništvo, nijedan rezultat sada već dugogodišnjeg opstanka vjeronauke u državnim školama ne ide u prilog uvođenju ovog predmeta u nastavne programe, budući da je u kontekstu razvoja demokratskog društva i (re)izgradnje tolerantne, koherentne političke zajednice ono donijelo više štete negoli koristi. Paradoksalno, i uz žalosnu ironijsku distancu, ali doima se da je upravo višestruka podijeljenost koja u Crnoj Gori vlada po pitanju vjeroispovijesti u najvećoj mjeri učinila od nje “svijetlu tačku” u regionu, te sačuvala sekularni karakter države. Sekularizam je, podsjetimo, jedan od najvažnijih principa moderne države i ne predstavlja nikakvu opasnost za vjeru jer, kako Rohini ističe, on ne znači odsustvo vjere kao takve, već odsustvo diskriminacije na osnovu religije. Ostanimo pri tome.

( Paula Petričević )