"Otimačina" poljoprivrednog zemljišta u Africi
U svom izvještaju Vorldvoč navodi da su strani investitori između 2006. i sredine 2009. kupili 15 do 20 miliona hektara plodnog zemljišta u subsaharskoj Africi.
Sve izraženiji trend da bogate zemlje kupuju velike poljoprivredne površine u drugim zemljama, posebno u Africi, kako bi proizvodile hranu za svoje rastuće stanovništvo, ostavlja sve ozbiljnije ekološke i socijalne posljedice, ugrožavajući afričko ruralno stanovništvo koje sve više gladuje, upozoravaju stručnjaci prestižnog Instituta vorldoč (Worldwatch) sa sjedištem u Vašingtonu.
Bogate zemlje Bliskog istoka i Azije, poput Saudijske Arabije i Kine, u stalnoj su potrazi na novim zemljištem za usjeva jer same nemaju dovoljno plodne zemlje i zbog toga ne mogu zadovoljiti prehrambene potrebe vlastitog stanovništva.
"Ljudi uvijek govore da se Afrika mora sama prehraniti. Kako ona to može kada Kinezi i Saudijci zauzimaju najbolju zemlju za sebe", pita se Daniel Nirenberg, direktorica projekta "Nourishing the Planet" (Hranjenje planete), koji se sprovodi unutar Instituta Vorldvoč.
U svom izvještaju Vorldvoč navodi da su strani investitori između 2006. i sredine 2009. kupili 15 do 20 miliona hektara plodnog zemljišta u subsaharskoj Africi. Nirenberg upozorava da su milioni hektara zemlje koje su prodale afričke vlade nedokumentovani.
Ta "otimačina zemlje" ugrožava zemljišna prava lokalnog, posebno autohtonog stanovništva i ugrožava sigurnost hrane u ionako siromašnim afričkim zemljama.
"Kritičari predviđaju da ishod neće biti razvoj već ksenofobija, pobune, državni udari i još više gladi", piše u Andrju Rajsu, jedan od autora izvještaja.
Više nevladinih udruženja, među kojima su GRAIN, Oxfam i Oakland Institut, upozoravaju na negativne posljedice "otimačine zemlje" u dijelovima svijeta u razvoju.
Međunarodni institut za privredni razvoj, Svjetska banka, FAO i Međunarodni fond za poljoprivredni razvoj smatraju da ti ugovori "novac za zemlju" ne moraju nužno biti loši i da bi mogli afričkim zemljama donijeti novac i doprinijeti izgradnji infrastrukture i sigurnosti hrane.
"Kada bi sve vlade na odgovoran način predstavljale interese svojih građana, ti bi ugovori mogli potstaći prosperitet i dovoljno hrane za obije strane", priznaje izvršni direktor Vorldvoča Robert Engelman.
"Ali to nije često slučaj", dodaje i tvrdi da bi takve "aranžmane" trebale obvezno nadgledati međunarodne institucije.
( Vijesti online )