Fabrika laži

Jutarnje vijesti Javnog servisa. Skoro je osam. Snimatelj i ja. Svi spavaju - i direktori, i urednici, i novinari. Osjećaj slobode. Tražim najnovije informacije. To jutro najaktuelaniji je - Darko Šarić, odbjegli narkobos. Čovjek sistema. Stavljam ga na prvo mjesto, razumije se. Počinju vijesti. Prošlo je. Osjećaj još veće slobode. Osjećaj uspjeha. Osjećaj novinarstva. Lutanje za novim informacijama. Sloboda pobjeđuje autocenzuru. Cenzura još spava. Vijesti u devet. Šarići su opet prošli. Mislim na onu Pekićevu – “Sloboda je sudbina”. Srećan sam. Čekam.

Mislim – dovitljivost je zamisliti stepen kriminogenosti naše vlasti. Stepen providne bahatosti vječitog premijera Mila Đukanovića. Nivo naše političke i društvene zaostalosti. Brzinu našeg dirigovanog pada. Kada čitav svijet o tome bruji, kada Srbija zaplijenjuje imovinu, kada se govori o rekordnom ulovu prekookeanske droge, kada mnogi povezuju poslove braće Šarić sa vrhom crnogorske vlasti - naš režim ćuti i - saučestvuje. Tipično.

Pet minuta do deset. Osjećam se kao lopov koji se skriva. Nikog nema. To je važno. Naravno, opet treba čitati o Šarićima. I opet, i opet, i opet. Sjedim ispred kamere. Minut do deset. Prošlo je. Ovo već zabrinjava. Ili su sinoć direktori i urednici kasno legli, ili je, mislim ( namjerno forsirajući naivnost ) - naš vođa napravio neki prljavi dil sa zapadom pa mu sada odgovara da se kritikuju Šarići. Čudno. Ili je sve do novinara? Možda se i može protiv neprobojne cenzure i razarajućeg ćutanja?! Vijesti u 11. Opet sjedim ispred snimatelja i kamere. Naravno, ponovo ću čitati isto. Ponovo ću reći da se možda skriva u našoj zemlji. Da se tu sklonio - na sigurno. Minut do 11. Vrata se otvaraju. Urednica mi užurbano prilazi i šapuće na uvo, jedva čujno, jedva, jedva primjetno –“Skloni Šarića“. Zašto, pitam. “Skloni Šarića”, odgovara. Pa, zašto, opet ja. “Marko, ja ti samo prenosim – skloni Šarića”. Izašla je. Istrčala. Samo što nijesmo u etru.

Mučim se. Mislim – ako ga sklonim ubiću nešto u sebi. Onaj iskonski i veliki osjećaj da treba rizikovati kako bi došli do istine, kako bi postigli nešto važno, kako bi pobijedili. Ako ne sklonim – to će pogledati još neko u vijestima koje počinju za koji sekund, i odmah nakon toga će ona ponovo doći, ako ne ona, onda ona druga ona, ako ne ona druga ona, možda on, ako ne on možda… Vojska cenzora. I sjutra neću moći da čitam moje informacije, makar u onih osam, devet i deset – dok spavaju. Dok cenzura sanja slobodu. Ako ne sklonim – poslušaću kučki inat, novinarski instinkt i strast za istinom. Ako sklonim - biće to ovakav kompromis – ajde da ih poslušam, pa ću sjutra opet moći da se bavim istinom. Makar u jednim vijestima. Pa ću možda čak i danas, kasnije, moći da proturim još neku važnu istinitu informaciju. Dok je ne vide, ili dok ih neko ne nazove. Jer, treba znati - u toj kući istinite su samo – nevažne informacije. Ako ne sklonim – izgubiću i ono što me jedino održava u televiziji – spoljnopolitički magazine Globus. Ako sklonim – moći ću u njemu i dalje, i to često, takođe kao lopov koji se trudi da ga ne uhvate u kradji, da kritikujem sramotnog Berluskonija, ponosnog Ahmadinedžada, imperijalističke SAD, nepodnošljivo ogavnu ideju NATO-a, ili da pohvalno govorim o uspjeloj neposlušnosti Moamera Gadafija.

Ako ne sklonim – biće to moja pobjeda, ali kratka kao bljesak, kao vijesti. Koje malo ko gleda. Pirova pobjeda. Ako sklonim – biće to njihova pobjeda. Pobjeda urednika i direktora , pobjeda režima, pobjeda sistema, pobjeda Šarića, pobjeda laži i zla, pobjeda, na kraju krajeva i početku početaka – Mila Đukanovića. Ako ne sklonim - pobijediće trenutak. Ako sklonim – pobijediće dani koji slijede.

Vijesti su prošle. Nijesam pročitao. Osjećam se kao krpa, kao grešnik, kao prestupnik, kao zločinac, i ono što najviše boli – kao saučesnik. Mada, odlično znam zašto sam to uradio. Duboko vjerujem u to. Znam da ću ponovo pokušati i to iskoristiti. Da makar neko vidi. Dok oni spavaju.

Isplatilo se. Ubrzo u vijestima u 8 čitam o sramoti sa pasošem koji je dobio Taksin Šinavatra. Opet su u krevetu. Dobro je. To me raduje. I u 9 čitam, i u 10. Ovoga puta su duže spavali. Opet dolazi ona, utrčava i isto, potpuno isto – “Skloni Šinavatru”. Zašto, pitam ja. “Marko, samo skloni”. Zašto, da sklonim, kada svi daju informaciju da je viđen u Budvi, i to sa pratnjom. “Skloni Marko. Pa zar misliš da je to tačno. Nijesi valjda povjerovao da je došao naočigled svih. I to u Budvu“. “Naravno da vjerujem. Ali, zar je važno da li ja vjerujem ili ne? To će vrijeme pokazati. Mi smo tu da to objavimo, a ne da vjerujemo. Da prenesemo informaciju do koje su došle kolege iz Vijesti.” Smije mi se, kao da govori – momak, kako si naivan, pa kaže - “Samo skloni Šinavatru”. I opet borba u sebi, opet sve isto, opet kompromisi, opet mučenja, i opet sitne, sitne, ogromne smrti.

Isplatilo se. Prošlo je dva dana. Uprava policije je potvrdila da je Taksin Šinavatra bio u Budvi. Do tada je Javni servis ćutao o tome. Lagali smo bezočno i zlo. Kao i uvijek. Učestvovali u zločinu. Učestvovali u kriminalu. Učestvovali u ubijanju zemlje u kojoj živimo.

Ponovo. Vijesti u osam. Informacija iz strane štampe o postupku u Bariju i o imunom Milu Đukanoviću, u optužnici okarakterisanom kao vođa kriminalne organizacije. Razumije se – sa njim počinjem vijesti. Prošlo je. Niko ne zove. Telefon ćuti. Spavaju. Opet čekam kao lopov.

Mislim – da li je moguće da živimo u državi u kojoj kolektivno ćutimo pred ljudima koji nas dvije decenije kolektivno ponižavaju, siromaše i pljačkaju? Da li je moguće da pričamo o slobodama, o slobodnoj Evropi, o demokratiji, o slobodnom novinarstvu, dok ja čekam da kroz vrata uđe, glavom i bradom – cenzor. Da li je moguće da (ne)davno želim da pišem o ubistvu Iva Pukanića i da mi prilazi šef deska, izaslanik direktora, sa riječima “Marko, nemoj o Pukaniću” Zašto, pitam. “Nemoj. Ja ti samo prenosim. Nemoj o Pukaniću” . Ili – nemoj o Subotiću, nemoj o Mićunoviću, nemoj o Roćenu, nemoj o Markoviću, nemoj o Maroviću, nemoj o Vujanoviću, nemoj o Baroviću, nemoj o Brkoviću, nemoj o...

I dalje spavaju. Pet minuta do devet. Čitaću ponovo o šefu kriminalne organizacije koja je švercovala duvan i skrivala italijanske mafijaše u našem Montenegru. Naravno, moram opet. I opet, i opet, i opet. Sjedim ispred kamere. Minut do devet. Otvaraju se vrata. Utrčava urednica – jedva čujno ali razgovjetno do kosti, do srži, na uvo, poruku sa vrha - “Skloni o Đukanoviću”.

Prije neki dan. Sjedim u desku. Utrčavaju Oni. Tiho, polako, na uvo, poruku sa vrha – „Otkaz“.

( Marko Milačić )