Ne daj se Ines

Zbog Skupštine dva dana nosim stih u glavi, zbog priče parlametaraca/ki o Zakonu o nevladinim organizacijama u kojoj većina nema dovoljno znanja (jer prima informacije iz izvora „rekla-kazala“), ali rečeno im je iz EU da je to važna tema.

Čulo se dosta mnenja o značaju, potrebi kontrole, pripitomljavanju, državnim fondovima, nadležnostima ili Vlade ili parlamenta, o stranim plaćenicima, uspješnim preduzetnicima, nemanju prava na političko djelovanje, limitiranju djelovanja NVO (sve to kako bi se izbjegla njihova odgovornost o statusu NVO), o politici prema NVO, strategiji zakonodavnog tijela prema ovom sektoru, o tome kako se 213.000 € dijele „pravedno“ na 183 organizacije radi uravnilovke ne-moćnih i zadovoljavanja DPS demokratije.

Nekoliko ohrabrujućih glasova je efikasno prigušeno relativizacijom i „dobrim namjerama“ i „boljim zakonom od prethodnog“. Bez odgovora na pitanje – zašto baš sada ovaj zakon kad to nije uslov EU? Odgovor je dobijen od gospodina Lipke na konferenciji na kojoj su izostali najodgovorniji iz izvršne i zakonodavne vlasti, a bili su najavljeni. Izostajanjem su jasno stavili do znanja crnogorskoj javnosti i NVO koliko ozbiljno shvataju „značaj civilnog društva“.

Ali, navedenom gospodinu to uopšte nije smetalo da izvrši svoju misiju i javno ustvrdi da je uspješno izvršen jedan postavljeni zadatak. Značajno je popravljen odnos vladinog i nevladinog sektora sa čitavih dva sastanka, i što se tiče ženskih organizacija obećanih 15.000 za Sigurnu žensku kuću. A ko ne vjerovao, dobro je tamo gdje se ne tiče njihovih privilegija (Zakon o konfliktu interesa, Izborni zakon) sklepati na brzinu nešto, kao izraz dodatne motivacije, za EU Zakon za NVO. To deklarativno štivo je inače dobra osnova za buduće Vladine favorite i proizvoljnosti.

„Ne daj se Ines (NVO), ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite i ta će mi mladost teško pasti...“

I sve bi se završilo na navedenom stihu u mojoj glavi, da ne odgledah emisiju u kojoj je glavni zadatak – ćaskanje, koja dodade mučnine mom stomaku. Ćaskala je ozbiljna voditeljica i nasmijana ministarka nauke. Jedna je bivala sve natmurenija, a druga sve nasmijanija u prelijepom ambijentu nekog hotela koji se povremeno pojavljivao fantomski u sred emisije (nisam gledala početak pa je identifikacija izostala) sa sve korpom voća i ananasom u sredini, na stolu.

Ćaskalo se nonšalantno o: ženskim pravima u Crnoj Gori „oprezno da ne bude kontraefekat“, o kvotama „nemamo ništa protiv“, ali „nije samo to važno“, o korisnosti žena kojima muškarci , u povjerenju, odaju priznanje jer su one ko saradnice „mekane, odgovorne, savjesne“, o rodno korektnom jeziku, samo usput, kako bi naučnica elaborirala zadatak ženskim organizacijama koje bi trebalo da se bave stvarnim problemima kao npr. njen primjer... o staklenoj tavanici kako „piše u literaturi“. A onda, o vanbračnim zajednicama „ljudi treba da žive kako žele“, ali „kod nas“ je to „malo komplikovanije“ nije kao u svijetu gdje je ministarka nauke boravila nekoliko puta, i živjela.

Studenti su posebna tema za ćaskanje, njih je važno“namamiti“ sa „najboljom namjerom“ kako bi otvoreno govorili o „tabu“ temama npr. abortus, homofobija, vanbračne zajednice (ha,ha). Nakon časova u kojima mogu „slobodno pitati“ svi su izlazili nasmijani. Ili ismijani? Ministarka je radoznala pa voli da bude u društvu sa ljudima različitih orijentacija, ali joj “nije baš jasno zašto im je toliko stalo“ do parade „oni znaju zašto“ reče, kao da „ne shvataju da je CG tradicionalna“.

A onda, krešendo ćaskanja - da li seksualno obrazovanje ili vjersko? Ministarka reče da bi „lično odabrala“ seksualno obrazovanje „to je važno“, uz elaboraciju o tome kako iz ličnog primjera zna da djeca rano pitaju i da djeci treba davati odgovore u skladu sa „onim što oni mogu shvatiti“, a usput bi bilo dobro proćaskati i sa ministom obrazovanja o ovoj temi.

Nasmija se ministarka nauke, voditeljka ostade ozbiljna. A sa vjerskim obrazovanjem „samo fakultativno“ mada po njenom uvjerenju „ta tema nije tako bitna“. Možda ministraka ne čita novine pa nije upućena u političke poslove na najvišem nivou ili je već uvedeno “fakultativno“, a da mi to ne znamo. Izgleda kao da je se „ta politika“ i ne tiče. Po njenom ličnom priznanju u određenom smislu je naučnica i teško joj je da se „prebaci u političke vode“.

Pa da bi to dokazala, udari temelje svog djelovanja vlastitim primjerom strategije u nauci (koju nismo čuli/e) i jasnih namjera (koje isto nismo čuli/e) i upozna nas sa „uobičajenim ponašanjem ljudi kod nas“ zahtjevima upućenim njoj koji joj se čine više lični nego opšti, ha, ha... Ostadoh zblanuta tolikim stepenom veselosti i tom koncepcijom emisije u kojoj se dovode ljudi da o važnim političkim temama koje se „njih ne tiču“ ćaskaju, jer je valjda nedolično sa ministarkom nauke ćaskati o nauci, kao i sa ministrom za ljudska i manjinska prava o diskriminaciji, itd. Ostaje mi da čekam ministra finansija da ćaska o istim temama kao ministarka nauke uz recimo pitanje – kakav stav ima o impotenciji?

Uplaših se do kosti, uplaših se dobrih ljudi „koji samo rade svoj posao“ ne dovodeći u pitanje ni namjere ni ciljeve šefova (partije) koje „su slijedili” i smatraju da nisu odgovorni da u svakoj situaciji promišljaju i određuju vlastitu odgovornost...

Nasuprot ubjeđenju ministarke nauke, stavovi uvijek sadrže emocije. Razliku u političkoj, društvenoj i kulturnoj realnosti proizvodi to da li su stavovi zasnovani na mnenjima (predrasudama, stereotipimai kvazi znanju, strahu od autoriteta ) ili na rasuđivanju (naučnim činjenicama i teorijama, na znanju iautonomnom rasuđivanju).

„I nestalo je svjetla s tom bjelinom, još malo šetnje uz more i gotovo”. Ne daj se NVO.

( Ljupka Kovačević )