Balša Brković na Trgu pjesnika: Ljudi su majstori samoobmanjivanja

Neosporno je roman „Paranoja u Podgorici“ izvanredan primjer ars kombinatorije u kojem Balša Brković udružuje saspens sa najtvrđom realnošću, našom tranzicionom svakodnevicom, izvanredna uočivanja oneobičene detalje, blistave eseme koje prerastaju u prave male kolumne o raznim pitanjima, jedan roman koji zaista u tekstualnom smislu ima gotovo barokno bogatstvo, zbog kojeg mu se čitalac ukoliko ne ide na prvu loptu priče i zanimljivosti, a priča drži pažnju, a po drugi put hoće da pročita, roman pruža još više, navela je profesorka Božena Jelušić predstavljajući u okviru književnog programa Gard teatra na Trgu pjesnika roman poznatog crnogorskog književnika Balše Brkovića.

Prema njenim riječima u romanu je došlo do spoja tih dviju djelatnosti (novinar i kolumnista) na način koji ne umanjuje ni jedno ni drugo.

"Svakom čitaocu sam naslov romana bio je provokativan i neosporno je vodio do čuvenog djela Hantera Tomsona „Paranoja u Las Vegasu“. Taj roman i gonzo novinarstvo koje je nastalo iz njega kao jedan manir, opet govore o svojevrsnom udruživanju fikcije i novinarstva. U romanu nastavlja da traje jedan hronotop Podgorice. Podgorica nije samo grad u kome se odvija radnja, ona je zapravo i junak romana. Ne samo Podgorica, tu ima više sporednih junaka, među kojima je Budva, Ulcinj, Virpazar...", istakla je Jelušić.

Zato sam odabrao „noir“ manir, taj neki pogled prema margini, a da to istovremeno ima svoju, uslovno rečeno, ironijsku dimenziju.

Brković navodi da je dobar dio njegovog odrastanja bio u 70-im godinama, što se vidi u ovom romanu.

"To je bila nevjerovatno zanimljiva decenija, na mnogo različitih načina. Jedna od mojih ambicija dok sam pisao ovaj roman je bila da bude i jedna vrsta generacijskog kataloga. Moja namjera je bila da ispričam priču koja će čitaoca usmjeriti na neka važna pitanja, jer vjerujem da živimo u svijetu koji je ne samo nepravičan već postoje mnogi metodi koji tu nepravdu čine institucionalnom stvari. Zato sam odabrao „noir“ manir, taj neki pogled prema margini, a da to istovremeno ima svoju, uslovno rečeno, ironijsku dimenziju. Opet, da ta paranoja ne bude ona klasična paranoja u glavi moga pripovjedača, već da ona, na neki način „curi“ i u njegov jezik", kazao je Brković.

Na pitanje zašto se odlučio za happy end, Brković kaže:

"Obožavan happy endove u filmovina, knjigama. Uvijek mi je na neki način happy end veći izazov nego neki tragičan kraj. Često, dok sam pisao roman figurirala je i drugačija završnica, ali sam, ipak, odlučio da bude happy end, ali sa nekom, uslovno rečeno ironijskom dimenzijom, da bude izmještanje na neki drugi kraj planete. Opet, happy end je prvi korak i preduslov za sjećanje", ističe Brković.

Jelušićeva je kazala da dok čita Brkovićeve romane ne osjeća se uvrijeđenom, te da i ovaj romna predstavlja afirmaciju žene, njene individualnosti, ne njene sintetičnosti, njene običnosti, utopljenosti u nešto što su stereotipi.

Uvijek mi je na neki način happy end veći izazov nego neki tragičan kraj.

"I u prvom mom romanu ženski likovi su čak i važniji od muških, a u ovom romanu stvar je reverzirana do kraja. Ključni čin akcije, ono što se u tradioanalnom mačističkom čitanju svijeta pripisuje muškarcu, ovdje pripada ženi. Muški lik, pripovjedač, onaj beskrajni kontemplativac koji tumači stvarnost i pronalazi čarobne načine da obmane sebe. I taj momenat mi je bio jako važan, jer mi kao ljudska bića sa ovim savršenim aparatom za mišljenje koji smo dobili evolucijom, imamo nevjerovatne mehanizme za samoobmanjivanje. To je ono o čemu se relativno malo piše, a što moram priznati da je meni fascinantno. Ako postoji 0.01 odsto vjerovatnoće da ćovjek sebe obmane, on će to učiniti uvijek i naći tako maštovite konstrukcije i jedan sloj romana je omaž tome. Znači, neki ključni momenat akcije stavio sam ženi u ruke i čak taj happy end je apsolutno njena konstrukcija u koju moj pripovjedač ulazi kao onesvješćeno biće, koji je u vlasti djelujuće žene", zaključio je Brković.

Najposjećenije veče

Veče Balše Brkovića bilo je i najposjećenije od početka ovogodišnjeg Trga pjesnika. Među komentarima koji su se mogli čuti bio je i taj da je on danas jedan od najčitanijih i najpopularnijih kolumnista u Beogradu.

Ali, ne zbog toga što postoji neko veliko interesovanje za zbivanja u Crnoj Gori, naprotiv - i u Srbiji je mali, običan svijet okrenut sebi i sopstvenoj borbi za egzistenciju, već zbog toga što Balša Brković u svojim kolumnama žanrovski zanimljivo spaja upravo ono što je najteže – kriticizam, duhovitost, šarm i ironiju.

Njegovi tekstovi nastavljaju onu najbolju tradiciju Bogdana Tirnanića, jednog od najcjenjenijih kolumnista i kritičara koji je proslavio ovaj žanr u bivšoj Jugoslaviji, i čini se, “popunjavaju” ono ispražnjeno mjesto koje je Tirnanić, nažalost, ostavio svojim odlaskom.

Kako je kazala poznata beogradska novinarka nakon Brkovićeve večeri, subotom ujutro, “Vijesti” se mogu vidjeti širom Knez Mihailove (na ćošku ove ulice je, inače, kiosk gdje se mogu kupiti), u rukama ozbiljnih beogradskih čitalaca, upravo onih koji su nekada čitali popularnog Tirketa.

( Vuk Lajović )