Preventivna represija

Ni paljenje automobila “Vijesti”, ni skaredni postupci protiv Mihaila Jovovića, ni eliminisanje nepodobnog mladog novinara iz državne televizije, ni moje saslušanje u policiji ili davnašnja saslušanja Milana Popovića, Petra Komnenića i Veselina Bajčete, ni šutiranje Medojevića i maltretiranje njegovog sina, ni napadi na Ivanovića, Softića i Stojovića, ni prijetnje Oliveri i drugim novinarima, ni ubistva Vojičića i Jovanovića, ni zastrašujući intervjui bivšeg premijera i njegovih sljedbenika, ni mnogi drugi napadi i pritisci nisu usmjereni samo i primarno na te individue.

Oni znaju da neće prevaspitati ove pojedince, da time mogu samo pojačati prkos i otpor nepravednom sistemu. Da čak i ako ih fizički eliminišu, pojaviće se neko drugi ko će raditi isto ili i bolje od njih. Da će se uvijek naći neko ko će se usuditi da digne glas i izgovori ono što sva Crna Gora zna. Da je car go.

Nisu to poruke pojedincima. To su poruke većini. Svima onima koji bi se mogli drznuti da imaju sopstveni stav, da misle svojom glavom i vjeruju svojim očima. To je prevencija ludila zvanog sloboda govora i demokratija, jer te opasne stvari mogu voditi smanjenju apsolutne moći gospodara naše države i naših sudbina, a možda i smjeni vlasti.

Zato su to poruke državnim službenicima koji šapuću o bahanalijama, putovanjima, kućama, jahtama, šopinzima ministara, poslanika, direktora i njihove djece, supruga i ljubavnica. Svima koji se, ispod glasa, pitaju odakle novac za školovanja po inostranstvu i ljetovanja na egzotičnim destinacijama.

To su poruke novinarima da se poslušni nagrađuju, a hrabri kažnjavaju. Da je profesionalnost i obraz roba čiju cijenu određuje tržište, a da novinari specijalci postaju članovi kabineta, portparoli, direktori i urednici državnih medija, portala, radija i emisija, što im donosi nezanemarljive profite. Koliko muzike za uši gospodara – toliko para.

To su poruke i kolegama iz nevladinog sektora da je bolje baviti se marginalnim pitanjima ili dezavuisati raspravu o ozbiljnim temama. Tako se zarađuju dobro plaćene pozicije po savjetima i agencijama, pa i po nekim ministarstvima, to je garant bezbjednosti, ali i finansijske i logističke podrške vlade i medija pod njenom kontrolom. A za najpoletnije – služba u inostranstvu.

To su poruke opozicionim političarima da je unosnije i bezbjednije slizati se sa vladajućom partijom, otvoreno i eksplicitno ili podmuklo, krijući, a ipak podjednako efektno. Jer bliskost nosi privilegije, uglavnom u novcu i nekretninama.

To su poruke svima koji rade i po nekoliko poslova, zarađujući i više nego što su zvanična primanja naših funkcionera, a ipak sasvim prosječno, pa i prilično skromno žive, pitajući se koji je recept mađioničara u vladi i parlamentu. Poruke sudijama, policajcima, doktorima, profesorima i svima ostalima koji su ikada pomislili da se pobune što njihove profesije kompromituju korumpirani pojedinci na funkcijama.

Ubistva, nasilje, prijetnje, šikaniranja, pristisci… poručuju: ćutite. Savijte kičmu. Ne mislite – slušajte. Poslušajte. Jer ako se drznete da nešto glasno kažete, snosićete posljedice. Dobićete otkaz ili vam “samo” neće produžiti ugovor o radu, prerasporediti vas na drugo radno mjesto, u drugi grad ili “pozajmiti” drugom poslodavcu. Ili će vas šikanirati, maltretirati i progoniti dok ne poželite da sami date otkaz. Ili će vam poslati inspekcije, zatvarati firmu, kažnjavati, tužiti i suditi. A ako se po slobodoumlju posebno istaknete, možda će i na vama crtati mete ili će vas njihovi egzekutori propustiti kroz šake.

A ni oni koji su se prodali, ni oni koji su u svemu učestvovali, nisu potpuno sigurni. Grešnici moraju biti pokorni i potpuno lojalni. Kada zatraže više nego što Gospodar smatra da im pripada ili na njihov dio kolača neko moćniji baci oko, policija i tužilaštvo će naprasno primijetiti njihove grijehove i sistem će raditi protiv sopstvenog tkiva.

Svaka represija je nanijela neku štetu sistemu. Ogolila jednu istinu. Za neke javnost zna, a neki nisu imali hrabrosti ili načina da objave svoje istine. Neki ne znaju šta im se dešava, pa još idu da se mole vladi i partiji.

U svakom trenutku sistem vaga između štete koju izaziva represija i koristi. Jer, javne i tajne poruke imaju funkciju prevencije. Sasjeći slobodnu, kritičku misao i ne dozvoliti da se virus proširi. Držati se nacionalnih, vjerskih i svakih drugih podjela, baviti se zastavom, jezikom i himnom kad god je potrebno zamagliti neku veliku prevaru i lopovluk. Sijati mržnju i strah, kupovati podršku manjim i većim iznosima… samo ne dozvoliti da se stvori većina onih koji se usuđuju da kažu da je dosta. Da žele pravednu vlast koja poštuje zakone i služi javnom interesu.

Kraj je, ipak, neizbiježan, jer je svaka loša vlast, prije ili kasnije, smijenjena na izborima ili sa ulice. Tako je počela i ova. A sada ruši i izjeda sama sebe. Iznutra i spolja. Kriza je, novca je sve manje, pa je borba oko plijena sve žešća. Neki još ćute, ali svakoga dana je sve više onih koji su spremni da govore. Sve više prljavog veša izlazi u javnost, sve je više onih koje treba disciplinovati i sve je teže održavati vještačke podjele.

Pada jedan po jedan veo laži. Osjeća se kraj.

( Vanja Ćalović )