Iz Zagreba s ljubavlju: Grad samozatajne anarhije

Na jednom zagrebačkom brdu, udaljeni krik pijetla, zujanje debele muve i vrućina prije sedam ujutru, podsjećaju me na vikend-posjete babi i đedu, koji su se ljeti selili u Gornju Goricu.

Moja majka, još uvijek tako mlada, ali već sa troje djece, uzela bi poni bicikl od Liske Pecove i vozila ga stazom od kapije do kuće vičući: ‘Oljooo, ajde sad ti!’,dok bi je moj otac posmatrao kroz ljubičasti dim cigarete, a svekar, đed Vlado, možda bi je, a možda i ne bi, gledao kroz svoje naočare za sunce, koje sa očiju nije skidao nikada, ni prilikom slikanja za ličnu kartu i pasoš, mada je to bilo mnogo prije nego li su taj imidž profurali Džek Nikolson i Bono Voks; i mnogo prije nego li se Šer izborila da joj u pasošu stoji samo Cher.

Desetogodišnja ja odbijam da vozim (kako mi se tada činilo) taj nelogični, nesmajni poni bicikl, i nikada i neću dobiti želju da vozim bicikla, skije, pa ni auta, ništa što zahtijeva moju punu kontrolu nad objektom. Slobodno dijete Samerhila (Gornje Gorice).

I, šta, onda, u tom raspoloženju i podsjećanju, u Zagrebu, na brdu, na terasi, drugo čitati, osim hrvatskog prijevoda ‘Pođi kamo te srce vodi’ Suzane Tamaro? Pisma jedne bake unuci koju je podigla sama, u kući sa vrtom.

Ovo ZG brdo možda je prava mjera odmora od Londona. Nije izolacija sela, ali definitivno jeste zelena priroda svježeg podsljemenskog zraka, s pticama, krpeljima, poludivljim mačkama što ne pripadaju nikome posebno, već svakome, pomalo.

Čitam, dišem duboko, odmaram oči na zelenilu, koje tek tu i tamo presijecaju polugoli muškarci s tragovima ljetnjeg težačenja u trik-majicama.

I sa uhovlačama na garnituri, ali bolje to nego kao u Lješkopolju, u kamenoj kući baba Bire, gdje su joj milile po kosi, gdje sam vrištala ‘Uhovlače!’ pokazujući prstom na njenu glavu, odakle bi baba Bira naslijepo makla par buba i zgnječila ih među prstima.

Čitam, dišem duboko, odmaram oči na zelenilu, koje tek tu i tamo presijecaju polugoli muškarci s tragovima ljetnjeg težačenja u trik-majicama. Sa prozora kuće preko puta, ostatka iz vremena kada je ovaj elitni kraj bio selo, niz trošnu fasadu, kao samo od sebe, baci se dugačko, sijedo pramenje nečije kose. Ostarjela, purgerska Matovilka, pomislim. Za pramenjem, ukaza se i lice starice-susjede.

‘A di ti je brat?’ pita me.

‘Pomiješali ste me s nekim,’ kažem joj.

‘Di ti je brat?’ ponavlja, glasnije, škripavim povikom.

‘Pa, ja imam dva brata,’ pristojno odgovaram, otklanjajući još malo knjigu od lica. ‘Oba su u Crnoj Gori. Ali mislim da ste me sa nekim zamijenili.’ Sada već koristim hrvatski izraz.

‘A ne pita ona tebe’, neočekivano mi doviknu jedan polugoli čovjek sa prozora ispod staričinog. ‘To ona pita za mene. Evo me baka, evo me!’

‘Jel mi kod tebe maćak?’ pita ga baka, ali opet kao da gleda u mene.

Teško vrijeme za matore, prijatelju moj… Ja ipak više volim – Silazak u grad.

Ili je to bio Odlazak u noć?

A kada siđem do grada, uvijek prvo siđem do Tkalčićeve. Red butika, red kafića, welcome home. Savremeni dodatak: red usta, red sisa, red umetaka, red usta, sisa, umetaka. Mlade su, lijepe svejedno. Zašto onda? A sada, sve su usne iste, podozrive, takmičarske, izložene, kao na pijaci.

A kada siđem do grada, uvijek prvo siđem do Tkalčićeve. Red butika, red kafića, welcome home. Savremeni dodatak: red usta, red sisa, red umetaka, red usta, sisa, umetaka.

Većina mlađih muškaraca i ovdje, kao i još južnije, i dalje smatra da im ramena izgledaju šira ako u hodu mlataraju podlakticama a ruke drže podalje od trupa, kao da u prostoru između treba strpati vreće krompira. Stariji muškarci hodaju bez radosti; a svi, kada uđu u auto, odmah telefoniraju, SMS-iraju, još prilikom isparkiravanja. Welcome home.

Tkalčićeva ima Kaptol centar u kojem je Merkator, gdje je i dalje najbolja ponuda hrane u centru grada. U King kroseve, Lidle, Sparove itd. idem samo kada se kupuju mašine za pokućstvo.

Ispred Kaptol centra – dječije igralište gdje sam maltene podigla sina, iznijela trudnoću sa kćerkom, sve do odlaska u Petrovu gdje sam je rodila, k’o iz puške, ostala mi je ta Petrova bolnica i zagrebački ginekolozi u najljepšem sjećanju. I sada kćerka, karmički, šta li, voli to igralište. Zadržavamo se tu, mada gumena podloga od vrućine smrdi kao da će se zapaliti.

Ništa nam to ne smeta. Jedini smo posjetioci igrališta, došle iz Londona da zračimo kožu i sušimo kosti na Balkanu. Ups, Balkanu? Pa, da. Iza zastakljenih izloga posmatraju nas naglašena balkanska lica, lijepa ali puna tenzije, mada se, eto, opuštaju po cijele dane.

Ne mogu danas, barem ne u Tkalčićevoj, naslutiti Zagreb koji je inspirisao Krležu, Štulića, Josipu Lisac, Arsena. Štulić, Dedić i Josipa, davali su nepogrešivo originalan identitet ovom gradu.

Ne mogu danas, barem ne u Tkalčićevoj, naslutiti Zagreb koji je inspirisao Krležu, Štulića, Josipu Lisac, Arsena. Štulić, Dedić i Josipa, davali su nepogrešivo originalan identitet ovom gradu.

Bio je to grad sa srcem koje je tuklo za Zapadom; grad samozatajne anarhije, neonskih sjena, jednako uljudnih kao lokalne eksentrične dame ili povjerljivi konobari iz Esplanade.

Krleža je ovaj grad okarakterisao kao ‘udobnu fotelju s pogledom na Balkan’. Ta definicija stoji i danas. I fotelja stoji i danas, ali je pogled okrenut više prema zapadu. A srce, rekla bih, sada tuče za Balkanom.

Hrvati, balansirajući između Istoka i Zapada, ipak djeluju spremno prepustiti se nekoj stabilnoj vladi da odluči umjesto njih kako što prije i bolje uobličiti svoj novi identitet. U zemlji se stalno nešto događa, ali na cesti je tiho. Da li sadašnja vlada to osjeća, čuje li tišinu? Hoće li pružiti ruku svojim najvjednijim stanovnicima, nosiocima najboljih osobina?

Rekla sam prije da kombinacija srednje-evropske odgovornosti, zihera, i balkanske srdačnosti, može biti dobitna kombinacija koja će se, iskristalisana, a sa evropskim pasošem, zlatom plaćati.

I dok se u Velikoj Britaniji strepi ko će sljedeći biti uhapšen ili smijenjen (ili oboje) u Mardok-skandalu, u Hrvatskoj je velika riba već u mreži. Bivši premijer čami u Remetincu, i niko da javno zaplače za njim. Neki znaju da ako zaplaču javno mogu biti uhapšeni, pa možda plaču tajno. Ali, oni što bi suzu pustili kao da se srame sami sebe.

Srame se i oni što bi ga sada mogli ubojito pljuvati, nije im to sad neka fora. Tiho je u Zagrebu, samo što još ponegdje zavapi neki turbo folk stih, pokuša se osmijehnuti neka turbo-folk usna.

Tranzicija je širok pojam; obuhvata i tranziciju nacionalnog identiteta.

A korupcijska hapšenja nalik su dijetama: kada se jednom započnu, pa još ako daju pozitivne rezultate, ne smije se vratiti prethodnom stilu života, inače će biti još gore; biće razočaranja, srama, depresije. Ako smo imali komunizam s ljudskim likom, možemo i ovdašnju tranziciju ublažiti sličnom definicijom, pa je nazvati ‘tranzicijom sa svjetlom na kraju tunela’.

Ispred Merkatora u Kaptol centru, spopada me pojava koja će sve nadživjeti. Daj da ti gatam, govori mi lijepa, preplanula žena tamnih očiju.

‘Nemoj’, kažem joj, ‘ne vjerujem ja u to.’

Ispred Merkatora u Kaptol centru, spopada me pojava koja će sve nadživjeti. Daj da ti gatam, govori mi lijepa, preplanula žena tamnih očiju

Kćerka mi na engleskom traži pet kuna za vožnju nekim autićem, otvaram torbicu, vadim pet kuna u metalu, nepomične me oči gatare i dalje gledaju, mirno i, kao, s dubokim razumijevanjem.

‘Imam nešto važno da ti kažem.’ I nešto mi priča, hodajući za mnom.

‘Slušaj’, govorim joj. ‘Evo, daću ti za kafu, ali ne moraš mi gatati, ne vjerujem ja…’, stavljam i njoj metalne kune u ruku. U taj se metal umiješaju kovanice funti.

‘Stavih ti greškom i neke funte’, kažem.

‘It’s ok, it’s ok’, govori gatara. ‘Stignem ja i do Engleske. Nego, stavi mi na dlan papirni novac, pa me pitaj tri pitanja.’

Kao da je zlatna ribica. Smijem se. ‘Nemam papirnog novca.’

‘Imaš u torbici’, kaže ona. ‘Ne možeš mene prevariti, ja sam vidovita, vidim ti kroz torbicu. God bless, let’s go, stavi, please’, dodaje, već poluspremna za EU.

( Olja Knežević )