Ko je bio ili jeste fašista?

Vječiti kandidat za neku od ključnih državnih funkcija, Milo Đukanović, ima pravo na sopstveni doživljaj stvarnosti čak i ako on nije utemeljen na realnim činjenicama i argumentima. Dakle, on ima pravo na iskrivljenu sliku okruženja, pa i medija, ali je važno pitanje šta je uzrok pomućene percepcije. Samo su dva moguća odgovora. Ili loš karakter kandidata i njegova decenijska sklonost ka političkoj manipulaciji ili poremećeni um. U prvom slučaju ispada da on još jednom demonstrira pred zapadnim saveznicima da je politika nemoralna profesija kojom se kao batinom služi da bi sačuvao vlast, moć i monopole. Sve po onoj Makijevlijevoj - cilj opravdava sredstvo.

U drugoj varijanti, međutim, ako vječiti kandidat za poziciju šefa koju nikad nije napustio, zaista vjeruje da je fašistički medij onaj koji se bavi poslovima najmoćnijih ljudi u državi i članova njihovih užih porodica, posebno ako su oni vezani za biznis sa samom državom - onda sve upućuje na zabrinjavajuće mentalno stanje ovog kandidata, što samim tim dovodi u pitanje legitimnost te kandidature. Ali ako ASK ili VDT ne smiju da pomisle, a kamoli provjere Đukanovićeve donatore sa Vrela Ribničkih i iz Berana, kako očekivati da će se DIK ili Ustavni sud javiti i zatražiti provjeru psihofizičkih sposobnosti oca nacije?!

Dakle, kako oni i bez provjere i unaprijed znaju da je Milo zdrav i čitav, sam sa sobom dakle, onda ostaje prva opcija, loš karakter i manipulacija kao jedini razlog njegovog iznenadnog zaključka ili čak otkrovenja da su mediji koji pišu o biznisu sina predsjednika/premijera i to sa državom - fašistički.

Umjesto da odgovori na pitanje koje mu Sinđin domaćin, naravno, ne postavlja - koji to lider demokratske EU zemlje ima sina koji je ušao u biznis dok je tata bio premijer, Đukanović mijenja teze pa se ostrvljuje na Vijesti koje pišu o mogućem konfliktu interesa i zloupotrebi državnih resusra i novaca. Umjesto da se zacrveni zbog toga, Đukanović ostrašćeno napada i linčuje. Moral je očito u pitanju.

Pošto znamo da nema niti jednog lidera Zapada čije nam standarde Đukanović decenijama uvodi, gdje sin predsjednika radi bilo kakav, a kamoli veliki posao sa državom, onda ne može biti fašizam istraživanje da li to poslovanje tate Đukanovića premijera sa sinom Đukanovićem biznismenom ide na štetu ili u korist države. Umjesto da ponudi odgovor na to pitanje, Đukanović nas teško kleveće, zbog čega bismo trebali da ga tužimo. Jednom i mi njega. A ne stalno on i njegovi nas.

Dok se čak i aktuelni i demokratskm načelima ne baš posvećeni američki predsjednik trudi da pokaže kako biznis njegovog sina, kćerke, ili zeta, započet mnogo prije nego što je Tramp postao predsjednik, nema bilo kakav privilegovan status sada kada je tata i tast šef države, i kako se zato ne dobijaju poslovi, šire tržista, obezbjeđuju povoljni krediti - ovdje vječiti Šef pokušava da nas ućutka vriskom o fašizmu jer ko može prihvatiti da bude fašista, to jest da piše kako mlađi Đukanović možda dobija koncesije za hidroelektrane ili poslove na najvećim investicijama u zemlji, vođenim od strane strateških investitora njegovog oca premijera/predsjednika - baš zato što je njegov sin.

Sinđin voditelj i domaćin pita višestrukog povratnika (na državnu funkciju), našeg Mugabea, zašto kao Mugabe po kratkom postupku ne zabrani i ne zatvori sve te fašističke medije koji posluju na ivici zakona ili ispod nje, iako taj isti voditelj u svom mediju od kada ga drži pod kontrolom isplaćuje minimalce i potkrada državu svakog mjeseca, dok razliku do stvarnih primanja zaposlenih isplaćuje kešom, valjda onim istim koji preko Vrela Ribničkih i Berana ulazi u kampanju DPS.

A onda o reketu i reketašima. A baš je Sinđin domaćin školski primjer reketaša - njegov propagandni uradak ima najnižu gledanost u zemlji, a najveću minutažu reklama. Nezanlica i propagator je tako postao tajkun, kao i čitava galerija automehaničara, butikaša ili nekadašnjih čuvara plaža, koji su zahvaljujući baš Đukanoviću i reketu, a ne znanju i radu, napravili male ili malo veće imperije. To se odnosi i na samog kandidata - svaki biznis mu je propao iako je bio bezgranično podržan narodnim novcem i državnim aparatom. Ali je čovjek, po pisanju svjetskih medija, takođe fašističkih, multimilioner! Kako, majstore?! Da ne pominjemo ukućane i prijatelje koji su po istoj šemi postajali vlasnici koncesija, pravni zastupnici najvećih stranih investitora, partneri i suvlasnici velikih državnih sistema. I da bi se Vijestima zapušila usta da ne pišu o toj pohari i klasičnom reketu, kakva ne postoji ni u partnerskoj Bjelorusiji, obrnu se teze i horski krene pir o Vijestima kao reketašima. Nakon što 15 godina premijer/predsjednik zloupotrebljava sve institucije da bi reketirao i ugasio Vijesti. Kakav cinizam.

Zaista je nekorektno da doživotni Šef optužuje Vijesti za fašizam dok je sve ono što je radio sa Miloševićem punih 8 godina, od 1989. do 1997. kao i ovo što radi sa Bebom i Roćenom od 2006. do danas - istinski fašizam. Od koga su i onda i danas Vijesti branile i brane nemoćno društvo. I braniće i dalje. Šta god lupetao kandidat pod mističnim brojem 7. Jer, na našu žalost, nema ko drugi, pošto i EU i NATO tvrde da je CG zarobljena država, zarobljenih institucija, a Đukanović jedini i stvarni gazda i vlasnik privatne države.

Kao što je Staljin urlao ko je taj papa, neka pokaže koliko ima divizija, tako Đukanović, u završnom predizbornom transu, polemiše sa Vijestima kao centrom političke moći, iz kojeg se eto vuku svi konci i komanduje kompletnom opozicijom. Da je stvarno tako, Đukanović dobro zna da bi odavno izgubio. Njegova sreća je što ima baš ovakvu opoziciju, koju kao i učitelj Sloba može da zove omiljenom, i zahvaljujući kojoj samovoljno vlada i hara Montenegrom skoro tri decenije.

Vijesti neće na izbore, iako bi Đukanović to volio. Ako je on osuđen da se u životu bavi samo politikom i manipulacijama, od čega mu zavisi ne samo posao već i sloboda, Vijesti ili bilo ko u Vijestima nije u toj situaciji. Žao nam je što je Đukanović doveo sebe u tu prilično nezavidnu poziciju. Žao nam je zbog društva koje ispada njegov talac, a ne zbog njega samog jer je to njegov izbor.

Na kraju, pošto se osmi ili ko zna koji put nudi za neku od vodećih funkcija pod sloganom državnik i lider, Đukanović bi morao makar sam sa sobom, ako ne sa Sinđom i voditeljem, da se suoči i preispita, da li ima bilo gdje u istoriji EU demokratije sličan primjer, da tri decenije vlada jedan čovjek i da u tom periodu imetak, stvarni a ne onaj iz ASK, tog lidera, njegovih ukućana, rodbine i prijatelja doživi vrtoglavi rast. Po evropskim standardima i vrijednostima tako nešto je nepristojno i pomisliti, a kamoli realizovati. Đukanović bi rekao - to je fašizam. Možda i jeste, ali ostavljamo njemu da zaključi.

( Željko Ivanović )