Ženi je mjesto za šporetom, a ne na fudbalskom igralištu

Dok u Njemačkoj traje Svjetsko žensko fudbalsko prvenstvo, fudbalerke u nekim drugim dijelovima Europe se još svakodnevno bore sa klišeima i predrasudama. Fudbal tu još slovi kao tipično muški domen.

Na pitanje kako i zašto se baš odlučila za fudbal, 21-godišnja Srebrina Papzikova jednostavno odgovara da ni sama ne zna tačno, da je sa strašću prema tom sportu vjerovatno već došla na ovaj svijet. Srebrina je rođena u Bugarskoj, u gradu Plovdivu gdje je neko vrijeme igrala i za nacionalnu žensku fudbalsku ekipu. Kada se prošle godine preselila u Njemačku, u Koln, upisala je studij sportskih nauka sa željom da se kvalifikuje za fudbalskog trenera.

Za nagradu –samo povrede

U Bugarskoj je Srebrina Papzikova bila jedna od rijetkih žena koje se redovno i aktivno bave fudbalom. Još sredinom 90-tih godina su u toj zemlji postojala ukupno tri ženska fudbalska kluba. Klub u kojem je trenirala bio je od Plovdiva udaljen čak 400 kilometara. Ali, uprkos udaljenosti, redovno je odlazila na treninge zbog kojih je često izostajala i iz škole. Iako se u međuvremenu u Bugarskoj situacija malo promjenila (trenutno ovdje postoji osam prijavljenih ženskih fudbalskih klubova), na žene i fudbal većina još gleda pomalo sumnjičavo, a uvriježeno je i mišljenje da su one koje se bave ovim sportom „veliki idealisti“.

"Žene koje se u Bugarskoj bave fudbalom to čine samo zato što im to pričinjava veliko zadovoljstvo i zabavu. Zauzvrat se ne dobija ništa – osim povreda. To je sve“, kaže Srebrina.

Treneri odlaze i dolaze kako im sviđa

Situacija kakva je u Bugarskoj nije puno drugačija niti u drugim, geografski bliskim, evropskim zemljama. Ženski fudbal je u pravilu zapušten, o njemu malo ko vodi računa – kako muški fudbalski klubovi tako i nacionalna udruženja.

Žene koje se u Bugarskoj bave fudbalom to čine samo zato što im to pričinjava veliko zadovoljstvo i zabavu. Zauzvrat se ne dobija ništa – osim povreda

To potvrđuje i Ajlin Jaren. Ona je rođena u Njemačkoj, u Berlinu, a kako je njena porodica porijeklom iz Turske tako je i ona sama neko vrijeme igrala za tursku nacionalnu žensku fudbalsku ekipu. S obzirom da se danas profesionalno bavi ovim sportom igrajući u Njemačkoj, može da uporedi i uoči razlike.

"Ženski fudbal u Njemačkoj i Turskoj se u stvari uopšte ne može uporediti. U Turskoj ovaj sport među ženama nije toliko razvijen, niko se ne brine za podmladak, ne postoji stručna, profesionalna pomoć. Često u klubovima ne postoji čak ni stalni trener – oni dolaze i odlaze kako im se sviđa, a i to malo koliko stvarno rade, ne obavljaju svoj posao starno profesionalno, kako treba. Svejedno im je, jer je riječ o djevojčicama. S obzirom na sve to, cure su prepuštene same sebi i često treniraju same“, priča Ajlin.

Ni u BiH nije drugačije

Osim loših uslova za trening, djevojčice, odnosno, žene se svakodnevno moraju suočavati i sa raznim predrasudama i klišeima. U pretežno patrijahalnim državama evropskog jugoistoka, fudbal još pripada tipično muškom domenu, u smislu - fudbal je sport za prave muškarce, a za djevojčice ovdje nema mjesta. Iskustva u tom smislu gotovo svakodnevno doživljavaju i fudbalerke kluba SFK 2000 iz Sarajeva.

"U Bosni i Hercegovini se još čudno gleda na žene koje igraju fudbal. U inostranstvu je to sasvim normalno, ali ovdje ne. Mi se stalno borimo protiv ovakvih predrasuda jer želimo da dokažemo da i žene, odnosno, sasvim normalne djevojčice mogu da igraju fudbal", potvrđuje jedna od fudbalerki sarajevskog kluba Azra Numanović.

"Ženama je mjesto za šporetom…“

Klišei i predrasude prema ženama i fudbalu, postoje i u Rumuniji kao i u Grčkoj. Iona Cosma, glavna urednica jedne privatne televizijske stanice i online portala „Sport.ro“, čak i na položaju na kojem se nalazi često ima prilike da komentare i čudne poglede osjeti i na svojoj koži.

"Iako kao sportska reporterka radim još od 1994. godine, još tu i tamo doživim da mi neki muškarac kaže kako je ženama mjesto za šporetom", kaže Iona.

Žene koje igraju fudbal samo su dio tog procesa usklađivanja jednakosti između muškaraca i žena

Prema mišljenju sociologa i trenera najboljeg ženskog fudbalskog kluba u Grčkoj, Xanthije Konstantinidoue, "ove predrasude proizlaze iz samog društva, iz jedne tzv. mačo kulture koja svoj izraz dobija i na području ovog sporta“.

"Potrebne su zapravo sveobuhvatne promjene. Žene koje igraju fudbal samo su dio tog procesa usklađivanja jednakosti između muškaraca i žena. No, to u Grčkoj nije jednostavno postići. Ovdje postoji sasvim drugačiji sistem vrijednosti nego recimo u Njemačkoj ili u drugim sjevernim zemljama….“, kaže Xanthija.

Ipak, bez obzira na komentare, odbijanje ili jednostavna nezainteresovanost ostatka društva, žene fudbaleri su se u međuvremenu, moglo bi se reći, navikle na situaciju. U pozitivnom smislu – njihova strast prema ovom sportu se zasigurno neće ugasiti već naprotiv, kako kažu, s njom samo mogu da uklone sve barijere ali i pronađ nove načine ne samo opstanka u ovom sportu već i njegovog proširenja i razvoja.

Galerija

( Dojče Vele )