To je nama naša kriza dala

Kriza (a.k.a. recesija) na Ostrvu nije još sasvim ubila glamur, a možda nikada i neće. Barem ne u Londonu. Ipak je to etablirana jezičko-turistička meka. Međutim, za poštovaoce balansa, rutine ili karme, ova kriza dođe kao osvježenje, Okruženje je, naime, postalo manje plastično, manje vještačko.

Ili, da li kraj bezumnog ekonomskog blagostanja označava reaktivaciju onih, skoro zamrlih, komora mozga u kojima počiva saosjećanje?

Nisam socio-inadžija, uvijek raspoložena da idealizujem kraj slobodnog tržišta i početak velike krize, ali, prije šest godina, zatekla sam se u samo(za)dovoljnom Londonu, zaljubljenom u svoju cash-power filozofiju, svoju izvrnuto postavljenu meritokraciju: ‘Ako dolaziš sa parama’ – kao da se prećutno poručivalo – ‘sa željom da trošiš, polažeš neopravdano velike depozite za budalaštine, da kupuješ naše izlizane stanove uskog stepeništa koje škripi pod stoljetnim itisonom – dobrodošla si, o, lako uklopljiva osobo!’

U takvom sam se Londonu osjećala poput preparirane zvjerke koja svojim ukočenim stavom, bez režanja, savršeno upotpunjuje prostor, ne kompromitujući ga.

Onda je balon pukao.

Ljudi se istovremeno nađoše pod dvije različite vrste stresa: stres gubitka države-dadilje, plus stres udaljavajućeg sna o brzom bogaćenju. Nekima je to bilo nepodnošljivo; s druge strane, mnogima se vratilo režanje. A svaki je povratak pravoj prirodi oslobađajući.

‘Keep calm and carry on’, britanski je moto koji datira još iz 1939, kada je vlada tom rečenicom bodrila građane, dok je Hitlerovo ludilo kretalo u Blitz.

Samo mirno i kao da se ništa ne događa. Britanci vole to. Mogu svima da pokažu kako se treba ponašati u teškim vremenima. Ali vremena moraju biti teška da bi se oni pravili kao da se ništa ne događa.

U vrijeme ekonomskog blagostanja, naročito prije terorističkog napada iz 2005, nije bilo potrebe praviti se da je sve u redu. Svaka je opasnost zaista bila kao pod narkoticima, kontrolisana, svedena na minimum. I ti silni stranci, koji su hrlili u sve većim grupama, iz sve čudnijih zemalja koje nisu nikada bile engleske kolonije, i naseljavali Ostrvo, pa čak su i oni bili podnošljivi: neki su donosili pare, a neki samo svoj san da se obogate. Međutim, sve to brzo dosadi. I uruši se, naravno; pokaže se ružno naličje. Najgora je neizvjesnost, kada se tek naslućuje urušavanje. Hvala bogu za konkretnu krizu.

Nije više popularno ići u ‘fenomenalne’ restorane gdje se sva skupa jela pretvaraju u pjenicu koja se pojede iz dva normalna ljudska zalogaja kašikom, sada se gladni čovjek može sa ponosom vratiti u pristojne pabove na fish and chips, i točeno pivo.

U krizama, izgleda, svašta mutira, pa i bakterije. Prethodno oprano povrće za salatu (oprano čime?) može biti smrtonosni izvor E Coli bakterije. Super, opet ćemo jesti dobri, stari specijalitet – kobasice sa krompir-pireom.

Njemci su za Engleze u nekoj anketi rekli da su nacija alkoholičara sa lošim zubima. Tako je, takvi smo, i ostavite nas sada na miru. Preziremo skupe zubare-perfekcioniste. Holivudski nam osmijesi djeluju zastrašujuće, godinama ste nas tjerali da glumimo sebične samo-promotere, ali to je tako ne-engleski, mi se volimo šaliti na svoj račun i biti ekscentrični. Volimo mračne zime i čaj u pet kao posljednji obrok dana, kada smo već u pidžamama i starim, frotirskim kućnim mantilima jer je grijanje stavljeno na minimum. Šta na minimum? Na off sa njim, gasi to!

Štrajkovi posvuda; nagovještaji ljeta i jeseni nacionalnog nezadovoljstva. Ah, miline, imamo o čemu diskutovati uz bocu nepretencioznog vina, možda čak engleskog? Uostalom, neka se stvori malo gužve na aerodromima i van sniježne sezone. Sada će se pokazati ko je pravi patriota.

Pravi će patriota ljeto provesti na ovom Ostrvu (a ne nekom mediteranskom) roštiljajući u gumenim čizmama, penjući se po škotskim brdima, hvatajući losose i rakove iz sjevernog dijela Atlantskog okeana.

I neka se nakupi svo to neraščišćeno smeće po ulicama. To će nas podsjetiti da postoje nevidljivi poslovi koje obavljaju manje privilegovani slojevi o kojima se moramo brinuti kao društvo, inače svi odoše u biznismene i zabavljače, pa gdje će nam onda duša?

Nema više ni bojazni da ćeš se slučajno ušetati u neku galeriju, možda samo u potrazi za finim toaletom, gdje će ti se Kerber sa ulaza brecnuti: ‘Imate li doživotnu članarinu? Jeste li naš patron?’

Sada se svuda može ući bez snebivanja, čak i škljocnuti fotoaparatom par puta prije nego li ti se neki student bojažljivo obrati da ipak ne bi trebalo fotografisati eksponate, a zatim te lično sprovede do toaleta u nadi da ćeš barem uz put u frižider sa pićem uvaliti koju kintu, ako već nećeš trošiti na umjetnost, koja je takođe u krizi, ali neka je, hvala bogu, svačega se bilo nakotilo, sada će valjda isplivati samo ono što valja.

*

Juče se jedna od majki u školi, Engleskinja je, pojavila duboko i ravnomjerno preplanula.

‘Gdje si dobila tako divnu boju?’ pitala sam je.

‘U mojoj bašti’, rekla je.

‘O, znači palo je sunčanje za vikend.’

‘A ne. Okopavala sam povrće, potkresivala sadnice, zasađivala nove, zalivala cvijeće. Ma kakvo sunčanje?!’

Ako se od okopavanja tako ravnomjerno pocrni... pomislila sam. Baciću se i ja na baštovanstvo. Neće da prizna da je uživala u suncu. Uživa, kao, isključivo u domaćoj radinosti, ‘nametnutoj’ joj krizom.

Naime, da, dva dana sijalo je to nemilosrdno sunce.

‘Ne brinite’, tješili su nas meteorolozi sa svih TV kanala, ‘večeras će biti pogoršanje. Približava nam se oluja koja će rashladiti vazduh i spustiti temperaturu.’

Voditelji u studijima širom Engleske radovali su se. ‘Divna vijest, stiže kiša! Šta je Vimbldon bez kiše?’

Međutim, oluja je sinoć preskočila London.

‘Obećali ste nam oluju!’ bune se voditelji Daybreaka zorom jutros dok se ja mrštim na sivo nebo. ‘Zašto nije bilo prave oluje?’

‘Pa ako budemo imali sreće,’ brani se prognozerka, ‘zakačiće nas danas.’

I evo je oluja, smračilo se dok kucam.

Danas, u parku, na putu iz škole, susretoh komšinicu mi, Vivijen Vestvud. Vjerovatno je slušala prognozu. Pa, hoće biti zahlađenja, ili neće, mora da je razmišljala prije odlaska u svoj atelje. Jer, dok je okretala pedale bicikla, vidjela sam da je ispod suknje imala – crnim flomasterom nacrtane mrežaste čarape. Da ne troši uzalud još jedan par pravih, valjda, u slučaju da prognoza promaši, a oluja nas opet zaobiđe.

Evo im kiše, nestabilnog ljeta sa nagovještajem jeseni nezadovoljstva. Ali, nikada mene neće sustići. Još sam u prednosti.

Prošla sam put od pionirske uniformisanosti do par-nepar restrikcija u saobraćaju. Zatim, gubitak domovine i sramni rat u njoj. Političko psihičko zlostavljanje, zabranu emitovanja hrvatskih pjesama. Pa život i druženje pod nametnutim sankcijama od strane UN-a; škrinje natrpane uljem, brašnom, toalet papirom; restrikcije struje, koje su se prekraćivale odlascima na kafu, pješke, naravno, u dio grada preko Morače, sa strujom. I, kao dezert – dugački tunel tranzicije. Ima li mu kraja?

‘Transition’, pitaju me, ‘šta vam to tačno znači?’

‘Ćuti,’ kažem im, ‘ne izgovaraj glasno da ne prizoveš zlo.’

Pazim ja na svoje domaćine. Nisu još dovoljno spremni da ‘Keep calm and carry on’ za vrijeme tranzicije.

( Olja Knežević )