Svjedočenje Matušića i Brajevića: Kako da kažem da sam ljubio čizmu
Advokat Branislav Lutovac je kazao da je ostalo nejasno kako je Brajević mogao da vidi ko ga udara, pri tom je bio leđima okrenut
Đuro Matušić i Dario N. Brajević svjedočili su juče u Višem sudu u Podgorici u nastavku suđenja šestorici pripadnika JNA, optuženima za ratni zločin u Morinju.
U toku je ponovljeno suđenje pripadnicima JNA Mlađenu M. Goveradici, Zlatku I. Tarlu, Ivu M. Gojniću, Špiru S. Lučiću, Boru M. Gligiću, te Ivu D. Menzalinu, zbog krivičnog djela “ratni zločin protiv ratnih zarobljenika” u Sabirnom centru u Morinju.
Matušić je kazao da o onome što je proživio u logoru može da priča sedam dana i opet se ne bi mogao svega sjetiti. Naveo je da ga je isljednik Zlatko Tarle tjerao da čupa i pase travu, te da se udružio sa stražarem Borom Gligićem, koji ga je tjerao da govori hrvatske riječi.
“Morao sam da ljubim čizmu Iva Gojnića zato što je četnik. Ja o tome ne mogu detaljno da pričam zbog moje djece. Kako da im to objasnim”, rekao je Matušić.
Na pitanje predsjednice specijalnog vijeća sudije Milenke Žižić da li je u srodstvu sa nekim od optuženih, svjedok Dario Brajević iz Mokošice kod Dubrovnika, kazao je “ne daj Bože”.
"Koliko si ubio naših?"
On je naveo da je u logor doveden kao zarobljenik 12. oktobra1991. godine, te da ga je kapetan Tarle tri puta ispitivao u Morinju.
Tarle mu je, tvrdi Brajević, na saslušanju pokazao fotografiju čovjeka u maskirnoj uniformi, na kojoj se nije vidjelo koja je to vojska, te da je zatim tražio da mu prizna da je to on na položaju na dubrovačkom ratištu.
“Morao sam da ljubim čizmu Iva Gojnića zato što je četnik. Ja o tome ne mogu detaljno da pričam zbog moje djece. Kako da im to objasnim”
“Zarobljen sam kao pripadnik rezervnog sastava “zengi”. Sjećam se da je to bilo početkom oktobra 1991. a zarobili su me Nikšićani. Tarle je bio iskusni kontraobavještajac JNA i tražio je da priznam da sam ja na fotografiji snimljenoj na položaju.
Pitao me da li sam čuo za Spuž, i dodao da imaju dokaza da me pošalju tamo sedam do devet godina zatvora.
Tarle je bio iskusni kontraobavještajac JNA i tražio je da priznam da sam ja na fotografiji snimljenoj na položaju
Kada su me stražari izveli iz kontejnera nakon saslušanja, udarali su me pitajući “koliko si ubio naših” jer sam snajperista. Tukao me Špiro Lučić i neki Mađar, kao i neki kojeg smo zvali Maneken, a čuo sam da ga oslovljavaju kao Mirsad. Na drugom ispitivanju, Tarle me pitao koliko je Kurda i Hercegovaca u hrvatskoj vojsci. Znao je imena 80 odsto mojih komšija.
Rekao sam da je neizdrživo u logoru jer nas stražari tuku, a ove moje riječi Tarle je doslovce kazao: “Tući će te kao što je hrvatska emigracija tukla moga brata u Minhenu. Stražar Špiro Lučić me odveo u blizini kuhinje i vezao lisicama za neku stalažu. Niti stojim, niti mogu da klečim. I tako sve do večeri, a zatim sam vraćem ponovo na ispitivanje. Kada je Tarle izašao iz kontejnera u kojem me ispitivao, dobio sam udarac vojničkom čizmom u potiljak. Tada sam sjedio na stolici. Udario me Špiro Lučić”, kazao je svjedok.
“Tući će te kao što je hrvatska emigracija tukla moga brata u Minhenu"
Brajević je rekao da je znao po veličini vojničke čizme i po jačini udarca čija ga je noga udarila. Na taj način je mogao da raspozna da li ga udara vozač autobuskog preduzeća “Tara”, Lučić ili Milan Gospićanin.
“Tražio je Tarle da kažem gdje sam sakrio oružje, tako da su me iz Morinja odveli vojni specijalci u moje selo Dunave. On me uglavnom pitao o ljudima koji su davali stražu, a imao je kod sebe spisak. Prepoznao sam čizmu Špira Lučića kada bi me udario, jer sam toliko puta bio na podu od udaraca”, kazao je Brajević.
Optuženi Tarle je prigovorio da su vojni policajci dovodili zarobljene na ispitivanje, a ne stražari, kao je rekao svjedok.
Prigovarajući njegovom svjedočenju, advokat Branislav Lutovac je kazao da je ostalo nejasno kako je Brajević mogao da vidi ko ga udara, pri tom je bio leđima okrenut.
Optuženi Tarle je prigovorio da su vojni policajci dovodili zarobljene na ispitivanje, a ne stražari, kao je rekao svjedok.
“Ovaj svjedok na prvom saslušanju u Županijskom sudu u Dubrovniku u martu 1993. nijednom riječju nije pomenuo da ga je Špiro Lučić udario nogom u potiljak”, upozorio je Lutovac, i dodao da je Lučić u Morinj došao tek 20. oktobra, tako da ga nije mogao udarati dok ga je vodio na prvo saslušanje 13. oktobra.
Brajević je pojasnio da ni 30 odsto nije rekao šta mu se sve dešavalo u Morinju.
I advokat Raško Radonjić je takođe prigovorio, navodeći da je ovaj svjedok 11. marta 1993. rekao da ne zna imena stražara koja su ga tukla, u istrazi u julu 2008. prepoznao je da ga je tukao Gligić, a na glavnom pretresu je dodao da su mu rekli da ga je tukao Gligić, ali da on to nije vidio.
Suđenje se nastavlja 12. jula.
Ovjerene fotokopije sada važe
Na početku glavnog pretresa sudija Milenka Žižić juče je rekla da je Apelacioni sud Crne Gore odlučio da se u ovom sudskom procesu mogu koristiti ovjerene fotokopije zapisnika o saslušanju 147 svjedoka pred Županijskim sudovima u Dubrovniku, Vukovaru, Sisku, Koprivnici, Splitu i Rijeci, koji su odlukom vijeća izdvojeni.
Žalbu na ovakvuu odluku vijeća uložila je Lidija Vukčević, zamjenik specijalnog tužioca, kao i advokat Goran Rodić, branilac okrivljenog Mlađena Govedarice. Apelacioni sud je uvažio njihove žalbe.
Na glavnom pretresu održanom 8. juna, vijeće sudije Žižić donijelo je rješenje kojim su iz spisa predmeta izdvojene ovjerene fotokopije zapisnika o saslušanju 147 svjedoka.
U obrazloženju te odluke, navodi se da spisi predmeta nisu dostavljeni od strane Republike Hrvatske radi preuzimanja krivičnog gonjenja, niti je Crna Gora preuzela krivično gonjenje protiv optuženih, već su tužiocu u Crnoj Gori dostavljeni dokazi i podaci na ocjenu da li će da pokrene krivični postupak.
( Komnen Radević )