Restoran na Bioču otvoren 1968: Ključ samo trijeznim vozačima

„Restoran Mijović” na Bioču, porodice Radomira Mijovića, otvoren je 1968. godine, a prema dostupnim podacima, najstariji je ugostiteljski objekat u Podgorici, čiji kontinuitet u radu pripada jednoj porodici.

U porodici Mijović još je živo sjećanje na početke, a tradiciju ugostiteljstva i autoprevoza čuva sin Radomira i Dare, Želimir Željko Mijović.

"Otac je bio i prvi autoprevoznik u gradu. Pričao nam je kada smo odrasli, kako je u fijatu sa dvokolicom dovozio šipove za put preko Skadarskog jezera, i kako je tada zaradio dosta novca.

Željko kaže da je enterijer i eksterijer lokala osmislio Radomir

Iako to nije bilo dovoljno, počeo je da gradi kafanu, a radovi su bili gotovi za tri godine", rekao je Željko napomenuvši da je čitava porodica, majka Dara, sestre Branka, Vera, Sonja, Mira, i braća Dragan, Boro i Čedo radili u kafani.

Željko kaže da je enterijer i eksterijer lokala osmislio Radomir i da otvaranje privatne kafane u komunističko doba nije naišlo na odobravanje vlasti.

"Branili smo se mukotrpnim, cjelodnevnim radom. Imao sam 12 godina i radio sve moguće poslove. Ustajali smo u pet, završavali obaveze, potom odlazili u školu, i dok su vršnjaci bili na igrankama, mi smo radili do ponoći. Istovremeno, otac je vozio kamione. Posao u restoranu, odnosno tradiciju čuva moja porodica, a sinovi voze kamione", rekao je Željko.

Kafanski kodeks

Sjećajući se starih vremena Željko ističe da su ljudi bili „ pošteniji, a riječ svetinja“. Kafana je počela sa radom u pravo vijeme – 70-tih godina jedini lokal u krugu od 30 kilometara do Manastira Morača bila je kafana „Mijovića“.

Šoferi autoprevoznih preduzeća „Bojana Cetinje“ i Rumija trans“-a znali su da se zapiju u kafan

"U blizini kafane bila su tri gradilišta. Radila se pruga, a naši gosti bili su domaći Kuči, Bratonožići, Piperi, kao i Hercegovci, Bosanci, Beograđani, a 3-4 hiljade radnika nije imalo gdje drugo da popije piće. Bilo je tada para...", sjeća se Željko.

Otac Radomir, kaže Željko, uspostavio je poseban kafanski kodeks, o kojem se i danas govori.

"Šoferi autoprevoznih preduzeća „Bojana Cetinje“ i Rumija trans“-a znali su da se zapiju u kafani, a Radomir, u tom slučaju, uzimao bi ključeve od kamiona. Ključeve bi dobili nazad kada se otrijezne, a to je obično bilo narednog dana nakon što se naspavaju i odmore.

Pomagao im je i kada ostanu bez novca, a inače, pomoć je pružao svima, čak i ljudima koje nije poznavao, a put ili nevolja ih navedu u kafanu", rekao je Željko.

"To bješe božje čudo..."

Dara Mijović (82) se sjeća da su počeli da rade „u dugovima“ i da tada na Bioču nije bilo struje i vode.

Dara se sjeća da je rad bio težak ali da je jedina misao bila tada da se razduže

"Radomir je napravio dvije cisterne za vodu, jednu na krovu, a drugu u podrumu kafane. Vodu smo crpili iz rijeke Morače. Imali smo dizel agregat za struju, a palio se na kurblu. Radila sam u kuhinji. Glavno jelo je bila moračka pastrmka. Sjećam se da je jednom pokojni Vlado Bracanović izvadio iz Morače pastrmku od 22 kilograma.

To bješe božje čudo. Inače, Vlado je lovio čitave godine uz pomoć podvodne puške koju je sam napravio. Pola zvona bilo je dovoljno za porciju. Naši gosti bili su glumci Milena Dravić, Pavle Vujisić, Ljubiša Samardžić, Bata Živojinović, Voja Brajović, a kada se snimao film „Djevojački most“ kod nas su se svi hranili. Pored radnika, zanatlija, autoprevoznika, dolazili su ljudi iz političkog i javnog života", rekla je Dara.

S obzirom na to da nije bilo struje, piće su hladili u autohladnjači „Avala“. Dara se sjeća da je rad bio težak ali da je jedina misao bila tada da se razduže.

"I zaista, zajedničkim porodičnim naporima, ubrzo smo se razdužili. I danas se sjećam koliko sam samo preplakala. U zimskom periodu znale su ruke da mi se smrznu u hladnoj vodi. Najteže je bilo kada se radio most preko Male rijeke. Poslije radnog vremena dolazili su radnici „Mostogradnje“ iz Bosne. Voljeli su da popiju i da se potuku", rekla je Dara.

Automobili za 18. rođendan

Pogodnosti privatne inicijative u komunističkom sistemu u teškom mukotrpnom radu pokazale su prave rezultate.

"Radomir je volio disciplinu i ako je samo čuo da je bilo ko od djece vozio brzo, oduzimao im je ključeve i po mjesec dana"

Dara kaže da su sinovi za svoj 18. rođendan dobijali automobil. Željko je dobio „pežo 404“, Dragan „BMW 1600“, Boro „fiat 132“ a Radomir je vozio rusku „volgu“.

"Radomir je volio disciplinu i ako je samo čuo da je bilo ko od djece vozio brzo, oduzimao im je ključeve i po mjesec dana. Nakon toga morali su da obećaju da to neće više ponoviti", rekla je Dara.

Radomir se upokojio 1982. godine. Najstariji sin Boro je vlasnik firme „Ljetopis automotive“, Čedo je arhitekta i živi u Italiji, a Dragan u Budvi ima turističku agenciju. Dara kaže da ima 25 unučadi, 18 praunučadi.

Nosila i vodu za hladnjak

Radomir i Dara radili su zajednički sve poslove, a ravnopravnost u kući nije bila samo deklarativne prirode.

Sjećam se da je Radomir pumpao 300 puta u jednoj seriji, malo odmori, pa ponovo tako sve dok se guma ne naduva koliko treba

"Pričao je Radomir da je svojim kamionom pod utovarom morao iz prve da uhvati krivinu, a ako to ne uspije, dizalicom „vitaricom“ zabacivao je zadnji kraj prikolice. I tako do sljedeće prilike. Koliko se samo namučio. Pomagala sam da zakrpi gume i nosila vodu iz Male rijeke za kiler (hladnjak).

Naveče se ispusti voda iz hladnjaka, jer nije bilo antifriza, a ujutro poranim na rijeku i donesem vode. Pomagala sam mu u reparaciji motora. Ručno su se pumpale kamionske gume.

Sjećam se da je Radomir pumpao 300 puta u jednoj seriji, malo odmori, pa ponovo tako sve dok se guma ne naduva koliko treba. Radila sam u kafani do 1982. godine kada se Radomir upokojio", rekla je Dara.

Komunisti istraživali

"U Podgoricu smo se preselili 1957. godine, u kuću ispod brda Gorica. Kuću je kao i kafanu projektovao Radomir. Prekorila sam tada Radomira riječima „đe me dovede iz sela u selo“, jer tada u tom kraju nije bilo više od dvije kuće.

"Namjeravali su da nam oduzmu imovinu, a sprat kuće u Zagoriču da dodijele radnicima"

Naša imovina, stečena teškim radom, ubrzo je zapala za oko komunističkim vlastima koje su 70-tih godina pokrenule postupak utvrđivanja porijekla imovine. Pokrenut je sudski proces, pojedini novinari i partijski funkcioneri pokušali su da prikažu kako smo se nezakonito obogatili.

Namjeravali su da nam oduzmu imovinu, a sprat kuće u Zagoriču da dodijele radnicima. Međutim, novinski članci izazvali su reakciju naših prijatelja, gostiju iz kafane, i ubrzo iz čitave Jugoslavije bili smo bukvalno zatrpani pismima podrške i ponudama da dođu i svjedoče kako smo stekli imovinu.

Javljali su se i ljudi kojima smo svojevremeno pomagali. To je uticalo na kraju da se sve obustavi", rekla je Dara.

Galerija

( Jovan Stanišić )