Bez nade i krova nad glavom sve više beskućnika

Nadajući se da će u kontejneru naći koru hljeba, šezdesetogodišnji Mile Komanov, jedan je od onih koje često možemo vidjeti na ulicama naših gradova.

Kada je prije sedam godina došao u Crnu Goru iz Vojvodine i oženio se u Baru, nije ni sanjao da će ubrzo ostati bez krova nad glavom.

"Radio sam u Vojvodini kao trgovac. Zaljubio sam se, odjavio se iz Pančeva i uzeo ličnu kartu u Baru. U međuvremenu sam se razbolio od spleta crijeva, razveo, imam rupu u stomaku i više nijesam sposoban za težak fizički rad"naveo je Komanov, dodajući da želi da nađe posao i da bi mogao da čuva nečiji objekat, stan i slično.

Kada se obratio Centru za socijalni rad u Baru, kako kaže, rekli su mu de se vrati tamo odakle je došao i da mu oni ne mogu pomoći.

"Želim da živim u Crnoj Gori, nemam kome i čemu da se vratim u Srbiji. Najveći problem mi je siguran smještaj, za ostalo bih se snašao nekako", priča Komanov.

Uzimaju pare zbog naše nesreće?

Bio je godinu dana u prihvatnom centru u Tološima, koji je organizovalo nevladino udruženje “Put nade”, ali je odatle otišao u decembru prošle godine.

"Imao sam sreće da naiđem na dobre ljude, ali srce me boli kada pomislim koliko ljudi živi na ulicama, a nikoga nije briga za njih", kaže Komanov.

"Ti ljudi uzimaju pare na račun naše nesreće. Oni i dalje, mene i par ljudi koje poznajem, vode kao da smo kod njih u prihvatilištu i traže novac raznim ljudima na račun toga, a taj centar je zatvoren od marta ove godine i svi ti ljudi su ili mrtvi ili na ulicama", optužio je Komanov udruženje.

Tri djevojke iz ženskog rukometnog kluba, koje nije želio da imenuje, sažalile su se na njega i već par mjeseci plaćaju mu stan u Podgorici.

"Imao sam sreće da naiđem na dobre ljude, ali srce me boli kada pomislim koliko ljudi živi na ulicama, a nikoga nije briga za njih", kaže Komanov.

Nema prihvatilišta, institucije nezainteresovane

Na sajtu udruženja “Put nade”, par ljudi koje smo sreli na ulici, vode kao da su i dalje u njihovom prihvatilištu u Tološima. Sklonište od marta ne postoji, jer su 4.000 eura koje je NVO Fond za aktivno građanstvo (FAKT) dodijelio udruženju potrošene i nije bilo novca da se i dalje plaća kirija.

Na sajtu je ostavljen i žiro-račun na koji “svi zainteresovani mogu na bilo koji način pružiti pomoć”. Većina ljudi sa ovog spiska, u koji su “Vijesti” imale uvid, danas su na ulici, nestali ili mrtvi.

Na sajtu je ostavljen i žiro-račun na koji “svi zainteresovani mogu na bilo koji način pružiti pomoć”. Većina ljudi sa ovog spiska, u koji su “Vijesti” imale uvid, danas su na ulici, nestali ili mrtvi.

Komanov nas je odveo do dvojice ljudi koji su povremeno bili u prihvatilištu u Tološima, Kasim Hamzić i Vidoje Žugić iz Pljevalja, a kao i Komanov, odavno nijesu u ovom centru, iako se vode kao njihovi štićenici.

Oni tvrde da udruženje na njihov račun uzima pare, a i dok su povremeno boravili tamo, kažu da im često nije bio obezbijeđen nijedan obrok, a nijesu dobijali ni neophodnu medicinsku pomoć.

"S obzirom da oni ne funkcionišu od marta mjeseca, morali su ugasiti ili promijeniti i stranicu na internetu. Oni nemaju pravo da drže naše fotografije na sajtu, kada mi nemamo više ništa sa njima", rekao je Žugić “Vijestima”.

Miranović: Nismo uzeli ni centa

Izvršna direktorka udruženja “Put nade”, Silvana Miranović je rekla za “Vijesti” da niko od njih nije uzeo ni centa, a da su “zaboravili da ažuriraju sajt zbog nekih porodičnih problema i nedostatka vremena”.

U Crnoj Gori nema institucije koja razmišlja o populaciji beskućnika, ali da ona neće odustati, iako su neki ljudi često nezahvalni na pruženoj pomoći.

"Od 4000 eura koje nam je dodijelio FAKT, 1800 eura smo dali za kiriju, a sa ostatkom novca je trebalo da držimo 10-15 ljudi. Taj projekat je istekao 9. marta, aplicirali smo na tri mjesta, nijesmo prošli, a jedino nam američka ambasada još nije poslala odgovor", navela je Miranović, tvrdeći da njoj novac za ovo što radi ne treba.

Ona je dodala da u Crnoj Gori nema institucije koja razmišlja o populaciji beskućnika, ali da ona neće odustati, iako su neki ljudi često nezahvalni na pruženoj pomoći.

"Što se institucija tiče, sve se završi na početnom oduševljenju našim zalaganjem. Ministarstvo rada i socijalnog staranja nam je dalo dva puta po 1000 eura. Na žiro-račun su ljudi uplaćivali ponešto jedino dok smo išli od vrata do vrata", vrdi Miranović.

Novac nam je glavni problem da nastavimo sa radom, kaže Miranović, nadajući se da će do septembra naći nekog da joj napiše dobar projekat, s kojim bi mogla konkurisati za finansiranje. Ona kaže da ne bi bilo loše da se kao društvo i država malo ugledamo na region i kada je ovaj problem u pitanju.

"U Beogradu se iz budžeta glavnog grada izdvaja milion eura za prihvatne centre za beskućnike. U Splitu postoji sjajna nevladina organizacija “Most” koja se, između ostalog, bavi i ovom populacijom", rekla je izvršna direktorka “Puta nade”.

Beskućnik - fantomski termin

U Crnoj Gori ne postoji prihvatilište za beskućnike, a zakoni države uopšte ne tretiraju ovu kategoriju ljudi.

U podgoričkom Centru za socijalni rad kažu da ljudi bez krova nad glavom kod njih, za sada, mogu dobiti jednokratnu novčanu pomoć, ali da bi trebalo oformiti makar jednu ustanovu u kojoj bi im bio obezbijeđen smještaj i hrana.

"Prihvatilište bi bilo od koristi kategoriji stanovništva kojoj je i namijenjeno, ali i široj društvenoj zajednici, jer bi broj neprijatnih situacija sa takvim licima na ulici bio značajno redukovan", navode u Centru.

U Upravi policije kažu da oni jedino mogu da beskućnike sklone sa ulice, ukoliko su bez ličnih dokumenata ili prosjače, i upute ih na Centar za socijalni rad.

"Zakon o javnom redu i miru ne precizira pitanja koja su vezana za beskućnike. Mi smo inicirali promjenu zakona u kojoj bi bilo precizirano koji je to prekršaj koji ova lica mogu da naprave", navodi se u izjavi iz Uprave policije.

Galerija

( Maja Ivanović )