Licemjerstvo

Aktuelna kampanja za predsjedničke izbore protiče u znaku nedovoljne opozicione mobilnosti, neinventivnih pojedinačnih kampanja i stereotipnih komentara. Ipak, to neće biti jedini razlozi za eventualnu, slabu izlaznost na predstojećem izboru za predsjednika/cu Crne Gore. Oni koji na njima učestvuju, oni kojih ih prate i oni koji će birati ne pristupaju ovom proces iskreno. Ili barem tako izgleda. Zašto?

Prvo, izbor predsjednika, kroz neposredno ostvareni legitimitet, oslikava političku anatomiju i stanje određenog društva bez obzira o kom se obliku državne vlasti radi. U predsjedničkom sistemu donosi promjenu upravno-izvršne vlasti, a u kancelarskom ili mješovitom, poput našeg, još nedefinisanog, uslovljava potrebu preispitivanja aktuelne političke podrške - zakazivanje novih parlamentarnih izbora ili stvaranje novih koalicionih saveza, odnosno formiranje nove parlamentarne većine. U oba slučaja, izbor predsjednika/ce predstavlja značajan događaj za ravnotežu vlasti i njegove, odnosno njene inicijative, bilo formalne ili neformalne prirode, uvijek imaju uticaj na duštvene procese.

Zaboravljen je, namjerno ili ne, uticaj predsjedničkih izbora iz 1997. godine i tada kreirani politički milje koji je znatno uslovio sadašnji državnopravni i institucionalni okvir Crne Gore. Direktno govoreći, neki ne bi trebalo da izbor za predsjednika države doživljavaju poput “pripreme” za lokalne izbore. Posebno će to biti loša “priprema” za Podgoricu ako ne bude drugog kruga predsjedničkih izbora!

Drugo, besomučno ponavljana krilatica sa početka ove kampanje, da se radi o izbornom procesu za protokolarnu funkciju, oslikava pacerizam (izvedenih) političkih analitičara i ogavno ćutanje ustavnopravnih teoretičara na ovu tvrdnju. Ovakvim odnosom pokušano je umanjenje značaja izbora za predsjednika Crne Gore. Štetnost ovakvog pristupa najbolje je potvrdila jedna medijska analiza koja je skoro neprimjetno, čak i bez osvrta niti jednog od predsjedničkih kandidata, protekla ovih dana. Naime, pred Ustavnim sudom, od obnove državnosti, osporeno je 399 zakonskih tekstova koji su po raznoraznim osnovama ekonomski i statusno ugrozili naše građane. Predmetna analiza ukazala je da Ustavni sud nije postupao shodno svojim ovlašćenjima i privremeno obustavljao primjenu spornih propisa, kao i da je tek od skoro otpočeo sa praksom da oštećenim građanima dosuđuje pravičnu odštetu zbog protivustavnog normiranja i odlučivanja Skupštine i Vlade Crne Gore. Može se zamisliti koliko bi ovakvo urušavanje našeg pravnog poretka bilo minimalizovano da je aktuelni predsjednik, ne samo odbijao da potpiše ukaze o proglašenju spornih zakona, već i da je cjelishodno ukazivao Ustavnom sudu na obaveznost njegovog postupanja. Ovo dobija na značaju ako se uzme u obzir stanje naših ljudskih prava i sloboda u očima EU.

Po ovom pitanju upada u oči i odredba kojom predsjednik Crne Gore “vrši i druge poslove utvrđene Ustavom ili zakonom”, jer ona u našoj konstitucionalnoj zbilji može biti veoma značajna. Zakonska nedefinisanost predstavničke i upravno-izvršne vlasti ostavlja obiman prostor vršiocu dužnosti predsjednika da inicira postupke i animira javnost ka određenom institucionalnom procesu i legislativnom postupku. I po ovom pitanju su predsjednički kandidati, čast časnom izuzetku, sa namjerom ili bez nje, oćutali besomučno traženje za uvođenjem otvorenih lista prilikom izbora odbornika i poslanika. Određivanje po ovoj inicijativi možda će najbolje potvrditi ili pobiti sumnje da među kandidatima za budućeg predsjednika Crne Gore nema pristalica participativne demokratije, odnosno da između kandidata vladajuće strukture i opozicionih samozvanaca nema suštinske razlike.

Treće, samouvjerenost kandidata vladajućeg staleža u njegovu pobjedu nakon prvog kruga, ne proizilazi iz trenutne, nadamo se, nekreativnosti ili frustriranosti opozicionih kandidata ili snage organizacione strukture koja ga podržava. Ne, ona ima uporište u jednoj pretpostavci.

Psihijatri i kriminolozi već odavno, od slučaja pljačke u Stokholmu iz 1973. godine, znaju da žrtva nasilja kroz neprirodno zbižavanje za zločincem pokušava da olakša svoju nezavidnu situaciju. Evidentna egzistencijalna ugroženost i osjećaj nemoći uslovljavaju da ugrožena individua, kroz paradoksalno sagledavanje tzv. “dobrih strana” nasilnika, iskazuje lojalnost prema istom. U ovakvom odnosu vrijeme i intenzitet nasilja su veoma bitni faktori. Dužina trajanja ove anomalije uslovljava sve veću naklonost prema zlobniku, a sve veću odbojnost prema spasiocu. Oni koji rade na slučajevima porodičnog nasilja u ovome vide najveći problem. Možda 15. april da odgovor na pitanje da li je ovakav psihološki fenomen moguć i na nivou kolektiviteta, odnosno u slučaju apsolutne većine birača u Crnoj Gori. Ako već generacijama u Crnoj Gori slušamo da “on me voli, ali me često bije” i da “on nije za mene jer je dobar”, onda i skoro 30 godina socijalno obespravljeni i nezaposleni građani imaju pravo da glasaju za onog koji im to obezbjeđuje. Politički mazohizam najbolje potvrđuje malu razliku između slobodnog pojedinca i podanika.

Početkom iduće sedmice bićemo u prilici da od istih ljudi, u zavisnosti od rezultata predsjedničkih izbora, čujemo jednu od dvije moguće verbalne eksplikacije. U prvoj verziji, valjalo bi da nam podanici ne cijepaju glavu pričom o teškom životu u Crnoj Gori. Ako bude drugačije, a što su najbolje iskusili izvorni suverenisti nakon 21. maja, biće simpatično slušati podaničku neistinu da su uvijek bili protiv ove i ovakve vlasti.

( Neđeljko Necko Đurović )