Jeretik

Milovan Đilas je robijao u dvije države, ukupno 12 godina. U državi koju je rušio u zatvoru je proveo tri godine, dok je u državi koju je pravio, bio utamničen – devet godina. Zanimljiv omjer.

Vjerovatno ne postoji ličnost koja u tako širokom zahvatu svjedoči sopstvenom egzistencijom sve moguće uspone i padove, puteve i stramputice dvadesetovjekovne Crne Gore. Osporavan i veličan, pljuvan i divinizovan, ali uvijek tako crnogorski. Bez granica i bez obzira. Kao da bi bilo kakva kontroverza smjela biti razlogom za olako odbacivanje jedne monumentalne životne i intelektualne avanture.

Sa Đilasom postoji jedna zanimljiva „kvaka“: teško da postoji persona koja ujedinjuje tako različite pozicije osporavatelja kao što je slučaj sa najpoznatijim jeretikom crnogorske moderne istorije.

Njega će potpuno histerično, bez ikakve potrebe da oslušnu neki pokušaj argumentovanja, jednako ispljuvati jedan velikosrbin, optužujući ga za navodno stvaranje crnogorske nacije, crtanje republičkih granica navodno na štetu Srbije, i slično, kao i crnogorski nacionalista koji u Đilasu vidi oličenje velikosrpske intelektualne paradigme.

Ako ništa drugo takva pozicija svjedoči da je suština Đilasa očito izvan tog i takvog promišljanja. Đilas, komunistički propagandist ili Đilas, surovi ratni komandant, sklon, čak i prema Dedijerovom famoznom drugom tomu Priloga za biografiju Josipa Broza, ali i prema mnogim drugim svjedočenjima, bespotrebnim egzekucijama po balkanskim gudurama – najmanje su sporni.

Odnosno, to je svakako Đilas kojim bi se danas bavili (samo) istoričari, brojeći mrtve ili, da upotrijebimo jezivi komunistički eufemizam – greške. Ili „skretanja“. Lijeva, naravno. Taj nam Đilas naprosto danas ne bi imao što reći. Takvih je komandanata i propagandista bilo – podosta, i od svake ruke. Surovih i pravovjernih puna je crnogorska istorija.

No, postoje i dva druga Đilasa koji nam i danas imaju što reći i koje bi svakako valjalo čuti. Đilas – pisac. Jedna od najistinitijih i najsurovijih knjiga o Crnoj Gori. Njegova Besudna zemlja. Za sva vremena. Jedna moćna generacija crnogorskih pisaca (Lalić, Zogović, Sijarić...) djelovaće još moćnije sa Đilasovim djelom i imenom. Slika jedne epohe biće cjelovitija. Ipak, njegova literatura je neobičan miks istinskih proznih bljeskova i stanovitog utiska nedovršenosti, ili nedorađenosti. U suštini, sličan je bio i u političkoj misli. Ali, ti bljeskovi su beskrajno važni.

I, onaj najvažniji, Đilas – jeretik. Od koga u principu Crnogorci i najmanje žele da uče. Možda je znakovit jedan detalj – nije Đilas ušao u sve to, svoju golgotu, kada je izgubio poluge moći – toga imate koliko hoćete – nevoljnih otpadnika koji se „opamete“ tek kada uđu u nemilost Moći – on u jeres ulazi sa pozicija najveće moguće moći, kao miljenik Vrhovnog. Prastara priča o najmilijem anđelu i prvom pobunjeniku. Još jedna posveta Luciferu, prvom anarhisti i političkom disidentu...

Sjajni hrvatski dramski pisac Slobodan Šnajder u svojoj drami o Titu, postavlja svog dramskog junaka između dvije ključne ličnosti: njegovog simboličkog oca (Staljina) i simboličkog sina (Đilas), prikazujući ta dva „raskida“ kao presudne momente Titove političke egzistencije.

U jednom od tekstova iz Borbe Đilas kaže, pišući o aktuelnoj situaciji u Jugoslaviji, da je nemoguće napredno i produktivno društvo bez slobode. Opšte mjesto. Ali, ako to kažete u državi čija vlast već osam godina tvrdi da je stvorila najslobodnije i najpravičnije društvo na svijetu onda taj iskaz, koliko god bio kliše, postaje opasan. Kontekst ga čini takvim. Zato su krajem 1953. godine ispred štamparije Borbe okupljalo po nekoliko stotina građana da se dokopaju primjerka sjutrašnje Borbe i vide o čemu je pisao „drug Đido“.

U drugom tekstu jasno je (ispostaviće se i sasvim tačno) upozorio – postaćemo žandari i popovi revolucije ako se ne promijenimo. Njegov prijatelj, već pomenuti Vladimir Dedijer ovako je opisao Đilasa: „On je bio čovek kojeg je zamarala stagnacija. Uvek je težio nečemu novom. Imao je mašte.“ Savršena formulacija. Haiku o Đilasu.

Vjerujem da je baš ova mašta ona spasonosna supstanca. Velike ideje i slavne revolucije odista na kraju pojede sopstveno Sjutra. Kojim gospodare – žandari i popovi. Pravovjerje je otrov koji ubija svaku kap imaginacije. Zato je važna mašta. Onaj ko sačuva tu „veliku i svetu“ ljudsku moć sačuvaće pravo na smjelost. Zato je ova Dedijerova definicija Đilasa ne samo šarmantna, već i duboko tačna.

( Balša Brković )