Temeljni ugovor

„Na Arhiepiskopa Barskog spada da u sporazumu sa Vladom Crnogorskom ustanovljuje Parohije. Na njega spada, također, da postavlja Parohe, a kada bi se ticalo ljudi, koji nijesu podanici Crnogorski, postupaće u sporazumu sa Vladom Crnogorskom; ako budu Crnogorski podanici, dostaviće imenovanja Vladi.“ (Članak 6. Ugovora Svete Stolice i Crnogorske vlade)

Konkordati su po svojoj pravoj prirodi kontraktuelni međunarodni ugovori (ugovori pogodbe) i njihove odredbe imaju supsidijarni (sekundarni) karakter u odnosu na važeće pravne propise.

Stoga svi prigovori oko mogućeg narušavanja principa zagarantovane ustavne jednakosti crkava i vjerskih zajednica u Crnoj Gori zbog potpisivanja konkordata predstavljaju zluradu komentaristiku. Krivicu zbog ovakvih komentara, koji idu granicom izazivanja vjerske i nacionalne mržnje, snosi i izvršna i zakonodavna vlast u Crnoj Gori.

Važeći Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica SR Crne Gore iz 1977. godine po svim parametrima zaslužuje valjanu legislativnu odmjenu i, pored njega, nikako da pred naše poslanike iz Vladine procedure stigne pompezno najavljen prijedlog Zakona o povraćaju imovine vjerskim zajednicama.

Kao ulje na već sada rasplamsalu vatru, ide i nepostojanje institucionalnog okvira u ovoj oblasti. Od aktuelnog premijera nedavno je najavljen sektor za komunikaciju sa vjerskim zajednicama u jednom od Vladinih resora. Stoga najava da će “ novi ugovor sa Vatikanom” otvoriti i mogućnost rješavanja imovinskih pitanja unosi dodatnu pometnju.

Ipak, onaj dio Vladine najave koji se odnosi na područje vjerskog obrazovanja, kao i očekivanja iz Kotorske biskupije koja se tiču humanitarne djelatnosti i medijske zastupljenosti, kao i bratske i ekumenske želje iz Crnogorske pravoslavne crkve o očuvanju katoličke kulturne baštine, predstavljaju samo svojevrsni operativno-tehnički aspekt i predmet regulisanja budućeg konkordata.

Kada uzmemo u obzir da se, nakon Drugog vatikanskog koncila, konkordati više ne bave statusnim pitanjima vjernika, zbog stava Crkve da ona predstavljaju neraskidivi dio osnovnih ljudskih prava i da kao takva bivaju zagarantovana najvišim pravnim aktima date države, onda se kao glavna tema nameće: organizacija katoličke crkve na području Crne Gore i institucionalna komunikacija Svete Stolice i Vlade Crne Gore pri imenovanju visokosvještenika.

Ova tema trebalo bi da bude bitan segment budućeg konkoradata, jer ima svoj istorijski, kulturološki, politički i nacionalni aspekt. Iako se radi o populaciji koja je u ovdašnjem stanovništvu po pretposljednjem popisu zastupljena sa samo 4,19 odsto, pripadnici rimo-katoličke vjeroispovjesti mogu se pohvaliti natpolovičnim učešćem u kulturno-istorijskoj baštini Crne Gore, najstarijim živećim tradicijama i institucionalnim utemeljenjem na ovom prostoru, kao i istorijsko-inicijalnoj povezanosti ove zajednice sa hiljadugodišnjim državno-pravnim integrumom Crne Gore.

Posebno brine indolentnost, možda sada i očigledna neznavenost naše administracije, da se prilikom ovakvih procesa ne naglašava civilizacijska dimenzija ovakvog čina koja je u našem slučaju milenijumska i zbog toga predstavlja raritet u istoriji diplomatskih odnosa ("Grgur, papa, sluga božijih slugu, Mihailu, kralju Slovena..." - 1077. godine).

Čak više, svaka država kada zaključuje međunarodni ugovor ističe svoj politički cilj (Konkordatom iz 1886. godine slomljen je agresivni austrougarski protekcionizam i obnavljanjem Barske nadbiskupije, tj. ukidanjem ingerencija Skadarske nadbiskupije onemogućen je i uticaj Otomanske imperije) i nacionalne interese.

Nije tajna, formiranjem Biskupske konferencije Crne Gore i nastankom nove dijaceze na području Malesije ili obnovom Ulcinjske biskupije, povraćajem nekadašnjih župa u sastav Barske nadbiskupije koje su od Berlinskog kongresa u sastavu Kotorske biskupije, kao i imenovanjem biskupskih zvanja uz prethodnu saglasnost crnogorskih vlasti, ne bi bili zadovoljni samo vjernici koji se nacionalno izjašnjavaju kao Albanci i Hrvati, već i Mi, Crnogorci-katolici.

I pored svoje istorijske utemeljenosti, obespravljeni smo i od strane nekih klerikalnih krugova (“Do rijeke Željeznice Hrvati, od rijeke Željeznice Albanci” – rijeka u Baru koja predstavlja administrativnu granicu između ove dvije dijaceze i datira od 1878. ) i državnih institucija (npr. pretpopisna šovinistička izjava predstavnika jednog od nacionalnih Savjeta ili permanentna ćutnja crnogorskih institucija na “puzeće” navode da crnogorska nacija nije trokonfesionalna zbog navodne građanske tolerancije).

Na kraju, iako pregovaračka procedura nije ispoštovana i ne znamo šta će biti potpisano u Rimu na Rođenje Sv. Ivana Krstitelja, nadamo se da će u prelaznim i završnim odredbama tog međunarodnog sporazuma biti ostavljena mogućnost da se neke od navedenih tema urede namjenskim protokolom.

Uvažavajući okolnost da znatan dio aktuelne političke vlasti, osim čisto materijalnog refleksa, nema ustanovljeni vrijednosni odnos prema nacionalnom interesu i da se spoljno-političkom marketingu posvećuje izuzetna pažnja, kao neminovan se nameće citat pape Ivana XXIII, utemeljivača tzv. sekularističkog ekumenizma katoličke crkve: “Kad, naime, u ljudima procvjeta svijest o njihovim pravima, mora se roditi i svijest za odgovarajuće dužnosti”.

( Neđeljko Necko Đurović )