Sponzorstvo

Nakon što su medijski kneževi (živopisna četa obučena u skupocjene nacionalne nošnje) posjekli diplomatskog dahiju, zloglasnog Plate-bega, svud se zaoriše poletne analize i interpretacije Događaja.

Kako i dolikuje takvim sočinjenijima, sa svih stran(ic)a slavodobitno je prštala banalna retorika eksperata da pronađu misao „iz glave cijela naroda“. (Zamislite, uzgred, kakva to mora biti budalaština da bi preskočila ovako visok cenzus. Ništa manje no – „cijela naroda“.)

Dakle, operetska diverzija je, ako ništa drugo, dobro zasmijala javnost, ali i pokazala svu nemoć režimskog medijskog aparata. Ali, zanimljivo je da aktuelni (borbeni) patriotski diskurs u Crnoj Gori sve više tone u živo blato opštih mjesta. Papagajski ponavljane dosjetke? Čaršijske konstrukcije i podmetanja? Režija u duhu Eda Vuda? Oni zaista ne mogu bolje. Možda je tužno, ali je – tako.

Evo, da budem konstruktivan, predlažem zanimljivu inovaciju. Rej-banov model patriotskih naočara: preko oba stakla nalazi se ogromni zlatni i neprozirni orao. Kroz njih se ništa ne vidi, reći ćete. Pa, normalno, zato se i zovu „patriotske“. Pravi patriota je uvijek u idealnim projekcijama nacionalne hitnosti.

A, za to ne trebaju oči. No, ipak, moj favorit nedjelje je stari, dobri Bob Rok. Izjava o partnerstvu sa jakim preduzećima u održavanju voznog parka policije je nevjerovatna. Ovaj originalan doprinos postmodernoj filozofiji sponzorstva, zaista liči na duh legendarnog Alana Forda.

Sjećate se lika koji pljačka siromašne i daje bogatima? Riječ je o toj vrsti inverzne logike. S jednom malom razlikom: kultni strip je zabavna groteska, a ovo je – naša gola stvarnost. Ova rečenica „pljačka siromašne i daje bogatima“, u mom djetinjstvu djelovala je tek kao parodija na robinhudovski mit, ludost koja se nije mogla čitati izvan takvog konteksta, a danas, savremenim čitaocima istog stripa ovo mora djelovati kao puka deskripcija realnosti jednog sistema.

Zamislite samo što bi sve moglo biti sakriveno ovom logikom (a u čemu nema ništa kažnjivo, kako pojasni izjavama ne baš vični Veljović): što sve može biti pokriveno jednom takvom „malom pažnjom“ (kako se korupcija od milja naziva u našem narodu)? Možda se u te poklonjene automobile mogu ugraditi i kakve zanimljive preinake. Recimo, krene vrli istražitelj na zadatak.

Namjeran je pozabaviti se mogućom korupcijskom aferom u preduzeću NN. Okrene svoj poklonjeni automobil prema upravnoj zgradi preduzeće, ali, auto – ni makac. Kreneš lijevo, kreneš desno, metalni zmaj – prede. Okreneš li prema jednoj jedinoj adresi – svi sistemi otkazuju. Srećom, to je danas, ipak, nemoguće. Tako da vrli istražitelj sigurno neće imati takvih problema. Samo neka krene. Sve je na njemu. (Toga se i bojim, rekao bi cinik).

Veljović je izuzetno elokventno objasnio i da „kada sam dobio te informacije, dao sam nalog da se pristupi sagledavanju stanja u utvrđivanju činjenica“, itd... Pakao. Postoji li kakav oskar za najgrđu jezičku konstrukciju? A tek ovo – „pristupi sagledavanju stanja“! (Kada ćeš odrasti, mali vojniče...) U biti, na sličnoj filozofiji sponzorstva počiva i crnogorska „policija duha“, taj režimski stroj novinarskih i intelektualnih nacionalnih veličina. Ona živopisna četa s početka teksta.

Medijska proliferacija patriotsko-nacionalno-partijske retorike svojevrsna je fabrička traka sa koje, u beskrajnom nizu, silaze novi tovari banalnosti. U tom i takvom orgijanju, vidio sam da je neko od njih potegao jedan slavni citat, a zapravo jedan govorljiv stoljetni nesporazum. „Crnogorci ne ljube lance“. Izreka koju mnogi potežu kada hoće retorikom prikriti sopstvenu inferiornost, pripisuje se, naravno, Njegošu.

I naravno – pogrešno. Ko je pročitao Pisma iz Italije Ljube Nenadovića, zna o čemu govorim. Uostalom, zar bi logično bilo da Njegoš, hrišćanski sveštenik, na taj način otpiše hrišćansku relikviju toga ranga. Crnogorci sebi ne postavljaju takva pitanja. I ne čitaju knjige. A vole da citiraju.

Paklena kombinacija. Ljuba svjedoči: nakon što je Njegoš poljubio lance kojima je bio vezan, Sveti Petar pružio je relikviju svom perjaniku Đuki. I on, dakle, tjelohranitelj vladarev, on je, odbijajući da poljubi hrišćansku svetinju, to izgovorio. „Crnogorci ne ljube lance“. U suštini – retorički atraktivno, lakonski, ali, složićemo se, krajnje neprimjereno.

No, ipak, kako govorljiv detalj o jednom narodu: mi smo svom najvećem pjesniku čiju mudru glavu opjevavamo, u usta stavili riječi - njegovog perjanika. I nikome ništa čudno. Zapravo – sve je na mjestu: i tjelohranitelji i sponzoruše...

( Balša Brković )