Re/forma javne uprave – dostupnost usluga ili administrativna spoticanja?

Reforma javne uprave treba da donese neophodne promjene kako bi svim građanima omogućila dostupnost javnih usluga, odnosno učestvovanje u procesima donošenja odluka zasnovano na transparentnosti, uklanjanju administrativnih i drugiih barijera, bržem poslovanju, dostupnim cijenama i jednakim uslovima za sve. Ovo je svakako višestran i međuzavisan proces u kojem građani ne smiju biti samo objekti prava i pasivni korisnici ishoda reformi.

U posebnom fokusu reforme javne uprave u svim njenim principima, pa tako i kada je u pitanju princip javnih usluga marginalizovane grupe, u ovom slučaju osobe s invaliditetom (OSI) moraju biti u fokusu reformi, ne samo zbog toga što su korisnici javnih usluga, nego i njihovi finansijeri.

Međutim, ako segmente javne uprave u domenu dostupnosti javnih usluga razmotrimo u kontekstu crnogorske administracije ili čak i legislative ne smijemo izostaviti informaciju da nadležnost za pružanje i pristupačnost usluga za osobe s invaliditetom nije definisana. Pokušaji određivanja nadležnosti ovog pitanja prilikom donošenja Zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, a kasnije i izrade Anallize o usklađenosti crnogorskih pripisa sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom sveli su se na raspravu nakon koje ništa nije definisano. Čak šta više, pristupačnost kao posebno pravo garantovano osobama s invaliditetom svelo se na pristupačnost fizičkog okruženja i saobraćaja, dok su i informacije i komunikaciije ostale usko definisane, a usluge su jednostavno izostavljene jer niko od odgovornih da ih obezbijedi nije razumio šta ovaj princip i pravo u praksi predstavljaju.

U kontekstu prava OSI važno je razumjeti da sve javne usluge mogu biti dostupne osobama s invaliditetom, ali one kao takve ne moraju istovremeno biti i pristupačne OSI ukoliko je pristupačnost kao preduslov za njihovo korišćenje zanemarena i/li izostavljena.

Pojasniću to na primjeru ostvarivanja jednog od osnovnih prava garantovanom građaninu u demokratskom društvu – pravu da biramo i budemo birani, odnosno pravu glasa, najmoćnijem demokratskom sredstvu i oružju građana, onom od kojeg bi predstavnici naroda koje biramo trebali da se plaše nas, a nikako, obratno, mi njih. Ne tako malom broju osoba s invaliditetom ovo pravo je onemogućeno, dok je drugima ograničeno, a mogu zaključiti da skoro ne postoji osoba s invaliditetom kojoj je ovo pravo omogućeno bez prepreka.

Kod oniih OSI kojima je ovo pravo garantovano i donekle omogućeno u praksi proces izgleda kao „dobra“ noćna mora.

Da bismo ostvarili pravo glasa neophodno je da imamo lična dokumenta: ličnu kartu i/li pasoš. Ovo podrazumijeva odlazak u podružnicu centra bezbjednostu (CB) u gradu u kojem nam je prijavljeno prebivalište, u kojem je potrebno podnijeti zahtjev na propisanom obrascu, izvod iz matične knjige rođenih, uvjerenje o državljanstvu i fotografisati se na licu mjesta. Međutim, da bi većina OSI pristupila objektu CB neophodna je pristupačnost, koja u najvećem broju objekata nije obezbijeđena, a zahtjev se popunjava hemijskom na formatu koji opet nije prilagođen jednom broju osoba s invaliditetom. Iskustva govore da neke OSI fotografišu ispred CB i tu „na licu mjesta“ popunjavaju neophodne obrasce i proceduru, sve do konačnog preuzimanja lične karte. Ipak, jednako plaćaju tu uslugu kao i svi drugi građani, a valjda trebaju razumjeti da je njima učinjena i „dodatna usluga.“

Kod osoba oštećenog vida ili osoba koje imaju jednu ili nemaju obje ruke proces popunjavanja zahtjeva i potpisa prilikom preuzimanja lične karte je tek posebna procedura. Nekim OSI nije dozvoljeno da se potpišu na način koji njima odgovara, niti da, ukoliko mogu, stave otisak prsta već su službenici CB stavili ili i dalje stavljaju oznaku nepismenosti. Tako je neko s visokom stručnom spremom obilježen kao nepismen.

Sve ovo doduše mogu OSI ostvariti i kod kuće, ali tako što će platiti dodatne usluge. Osim toga što im nije omogućen jednak i nesmetan pristup i procedura potrebno je da one dodatno plate uslugu u odnosu na druge građane. Dakle, „proceduralne ili razumne adaptacije“ u ovom slučaju predstavljaju diskriminaciju po osnovu invaliditeta jer predviđaju drugačije i nepovoljnije postupanje prema OSI, prividno stvarajući utisak da doprinose ostvarivanju procesnih prava. Država, izbjegavajući odgovornost za postojanje barijera navodi da: „se usluge iz nadležnosti MUPa vrše kod kuće i uz pomoć mobilnih timova “zbog nemogućnosti stranaka da lično podnesu zahtjeve”, “uključujući i punomoćnika osobe koja će preduzeti radnje u ime stranke”.“

Isto je i za pravo glasa na dan izbora, nepristupa

no biračko mjesto, glasačka kabina i kutija, uz nevjerovatno kršenje zakona, „omogućavanjem“ glasanja ispred biračkog mjesta, kršenjem tajnosti i „neposrednog“ biranja, do ubacivanja glasačkog listića u ime birača, ili spuštanjem kutije i opet kršenjem zakona. Doduše, i ovo pravo možemo ostvariti od kuće, zavaljeni u fotelji, cijeli dan čekajući birački odbor koji već unaprijed zna za koga ćemo glasati, i sve to traje i traje dok reforme prolaze, a mi se gušimo u procesiima koji bi nas trebali približiti modernijom, bržoj i efikasnijoj administraciji. Naše vrijeme niko nije izračunao, a naše dostojanstvo su drugi reformisali.

Autorka je aktivistkinja za prava osoba sa invaliditetom.

Ovaj blog nastao je u okviru projekta „Civilno društvo za dobru upravu: Da služi i zasluži!“, koji sprovode Institut alternativa, Bonum, Natura, Novi horizont i Centar za istraživačko novinarstvo, a finansiraju Evropska unija u okviru Programa podrške razvoju lokalnih organizacija civilnog društva i Balkanski fond za demokratiju (BTD), projekat Njemačkog Maršalovog fonda SAD (GMF). Sadržaj blog predstavlja isključivu odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove donatora.

( Marina Vujačić )