Jučerašnji svijet

Pripadam nekadašnjem, ili kako bi Stefan Zweig rekao, „jučerašnjem svijetu“. Taj svijet polako iščezava, zapravo, sve brže i brže, mijenjaju se ne samo njegove javne figuracije, oblikovanja prispodobiva oku, već i, puno dublje, unutarnji modaliteti, načini na koje se odvija ljudsko mišljenje. Vjerojatno je to stvar ciklusa i takozvanog „napretka“, iako onome koji je u tijeku stvari sve djeluje kao raspad, propadanje, potonuće u svijet zaborava. Književnost ima tu nejaku ali prijatnu ulogu da stvari otima zaboravu - bile one lijepe ili ružne, istinite ili lažne. Radi se samo o tome da ih osjećamo kao „Naše“.

Čak nije riječ o tome da netko fizički i nominalno pripada određenom svijetu - uzmimo, svijetu industrijalizacije ili svijetu elektronike, nano tehnologije - svaki se svijet, ukoliko je predočen kroz njegove estetske i duhovne artefakte, može doživjeti svojim, to nam govori lijepa umjetnost. Stvaralaštvo premošćuje daljine, čak i one koje se čine potpuno nepremostivima. To je ipak znak da neke stvari u ovome svijetu ostaju nepromijenjene, unatoč osjećaju da se sve „urušava“.

Moguće je da će nestati industrije i radništva, ali kako da zamislim obavljanje nekog fizičkog, graditeljskog ili drugog posla, bez čovjeka u zamuljanom radničkom odijelu oznojena lica? Što, uostalom, znači to sveprisutno i očito po svakom svom obliku, važno pojmovno određenje „tehno menadžer“ ili „brend menadžer“, ili „savjetnik za restrukturiranje“, što je posljednjih mjeseci ovdje iznimno važno i indikativno? Već pripadam među one koji nisu sposobni razumjeti fantomsku enigmatiku njihova posla i značenja.

Čovjeka u prijenosnim vremenima, u vremenima izmjena epoha, može spasiti sposobnost imaginacije. Imaginacija mi daje pravo da mislim, kada to poželim, na robne kuće, kojih više gotovo da i nema, na izviđačke kampove, ne iz osjećanja nostalgije, već iz potrebe da situiram svoje biće u sjećanja i iskustvo koji mu pripadaju.

Sada razumijem sve one tetke, babe i stričeve koji neumoljivom upornosti pričaju o kojekakvim uporabnim predmetima i oblicima života koji su mi se uvijek činili vampirski retrogradni i odbojni. Sada i ja, vjerojatno, pripadam tome svijetu vampirizma, uz, naravno, uvjerenje da još uvijek nisam onako jednolična i dosadna kao moji preci. Ali ima vremena, koliko godina življenja tek treba proteći u sisanju, cijeđenju soka iz onoga što je već odavno za nama.

Moguće je da čovjek, u međuvremenu, iz nedostatka materije prirodno počinje mnoge stvari i izmišljati. Ispadanje iz tijeka vremena može biti poticajno za maštu, a netko, osim nas samih dakako, može na toj nečasnoj radnji laži i profitirati. No tko nas na koncu, u svijetu kakav jest, pita za laž ili istinu, kada laž gotovo da ima svoj apsolutni suverenitet, uvjerljivu prevagu?

Treba se, dakle, miriti sa nestajanjem, kada i onako nema nikoga tko bi se protiv njega mogao pobuniti. Uostalom, zašto da se budim protiv nestajanja tvornica kada su one moćni sustavi ljudskoga izrabljivanja? U međuvremenu, sjećanje sve poetizira, pa i robovi na plantažama okruženi vlasnicima koji ih udaraju po plećima bičevima nekome mogu djelovati poetično. Ne poznajem niti jedno slikarsko platno sa tim motivom, što ne znači da ono i ne postoji.

Svijet se raspolutio na sićušne fragmente koji sakriveni leže unutar pojedinog bića poput malene egoistične želje koju više ništa drugo niti ne zanima osim njenog sebičnog održanja u svjetlu radosti. Dopuštamo da stvari tonu i hlape, misleći u sebi kako je sve dobro dok, na primjer, ne nestanu tržnice na otvorenom, ili općenito tržnice. Mogu čak nestati i zemljoradnici, i proizvodnja hrane na zemlji i u takozvanim „prirodnim uvjetima“, iz takvog ugla gledanja na stvari važno je još jedino održanje slike do koje nam je stalo, jer ona djeluje poticajno, ugodno za naša čula, stvarajući osjećaj kontakta za „izvornim životom“, kakav nam je zapravo potreban.

(lupiga.com)

( Tatjana Gromača )