Katarina Švabić: Povratak na scenu ULUCG ispraćen nagradom

Slikarka Katarina Švabić jedna je od troje umjetnika kojima je ove godine dodijeljena nagrada “Milunović, Stijović, Lubarda”. Tri ravnopravne nagrade „Milunović, Stijović, Lubarda”, dijele Mirko Toljić za grafiku bez naziva - kolografija, Sreten Milatović za skulpturu „Noć” i Katarina Švabić za sliku bez naziva.

Katarina Švabić je povodom toga kazala “Vijestima” da joj veoma znači nagrada, i kao podrška i podsticaj, ali i kao priznanje da su njen rad i uložena energija na neki način prepoznati i interesantni kolegama i žiriju. Nagradu, kaže, nije očekivala. “Dugo me nije bilo na godišnjim smotrama Udruženja, uopšte izložbama, pa u tom smislu moja potreba je bila da predstavim ono na čemu radim zadnjih godina, a nagrada je iznenađenje”, priznaje ona.

Inspiracija za njene radove dolazi iz prirode, a motiv nagrađenog je unutrašnje stanje i doživljaj prirode...

“Motiv je unutrašnje stanje, doživljaj prirode, njenih energija, kretanja, vjerovatno nastao kao posljedica dugih perioda posmatranja prirode, vjetra, rijeke, ptica... Naročito onih nevidljivih fenomena i snage prirode, čiji uticaj osjećamo iako ne vidimo... Radovi su apstraktni jer se nisam oslanjala na vizuelnu percepciju već na dublji, unutrašnji, intuitivni proces i doživljaj”, objašnjava i dodaje da su sve njene slike “lični, intimni doživljaj svijeta - prirode i njene neuhvatljive inteligencije”.

“To je moj naivni pokušaj razumijevanja njenih principa, stanja, promijena. Za mene lično to je dragocjen meditativan proces povezivanja, opuštanja i prepuštanja likovnim igrama, zakonima forme, boje, kompozicije, ritma i slično”, ističe umjetnica. Nagrađeni rad nema ime, a razlog za to je energija koju on nosi i koja je apstraktna, kaže Švabić i ističe da je imenovanje u takvom slučaju suvišno.

“Rad nema naziv jer je motiv i energija kojom se rad bavi sama po sebi apstraktna, pa riječi djeluju suvišno ili površno ili nameću određeno tumačenje. Sa druge strane, ovdje se više radi o intuitivnom iskustvu i doživljaju a manje o konceptualizaciji, umnom, misaonom shvatanju djela, tako da imenovanje na neki način djeluje suvišno”.

Jedan od njenih radova našao se i u izboru kustoskinje i istoričarke umjetnosti Nataše Nikčević u sklopu izložbe “Crtež kao eksperiment”. Švabićeva kaže da je crtež uvijek i oduvijek u centru njenog rada i istraživanja.

“To je medij kroz koji se najdirektnije i najintimnije likovno izražavam, i brutalan i suptilan u isto vrijeme. Iz tog medija, iz crtačkog procesa formiraju se svjetovi iz kojeg kasnije nastaju i slike i drugi radovi”, naglašava Švabićeva.

Na pitanje “Vijesti” kakvi su njeni planovi za dalji rad, u umjetničkom stilu odgovara: “Puno sati u ateljeu, veći format, drugi mediji...a ostaje neizvjesna borba usklađivanja tog za umjetnost potrebnog vremena sa ostalim obavezama i ulogama. Nadam se i nekim budućim izložbama, zaokruženim istraživanjima...”

Odnos prema umjetnosti u našem društvu treba mijenjati

Švabićeva je više puta izlagala na kolektivnim izložbama u inostranstvu. Takva iskustva su, kaže ona, za umjetnika dragocjena.

“Ne mogu se baš pohvaliti da sam imala zapažene izložbe u inostranstvu jer nikad samostalno nijesam izlagala izvan Crne Gore. Bilo je interesantnih kolektivnih nastupa i uspješnih predstavljanja, mada tek par puta sam imala priliku da sa radom i ja putujem i ta su iskustva bila dragocjena. Produkcija izložbi, odnos društva prema umjetnosti, potreba publike za umjetnošću - to su neke kvalitativne razlike, samim tim i prostor za naš sistemski razvoj i promjene potrebne našem društvu”, ističe Švabićeva.

( Jelena Kontić )