Maslina je krajputaš običnih ljudi
Prof. mr Neđeljko Đurović ovu postavku je opisao kao “Vladov Getsemanski vrt”, dodajući da izloženi radovi u tehnikama ulje i akril na platnu, tuš na papiru, pasteli... predstavljaju “likovnu kreaciju i nesporni talenat praćene neophodnim unutrašnjim nemirom i iskazanim perfekcionizmom”
Osma samostalna izložba slika Vladimira Vlada Iličkovića (64) postavljena je u galeriji „Velimir A. Leković“ u Baru, a kojom je barski umjetnik još jednom predstavio svoju kretaivnu fascinaciju svetim barskim stablom masline. Za Iličkovića, potomka jedne od starih barskih porodica, to je i logično, jer je od prvih dana kojih se sjeća okružen maslinom, uključujući i slavnu Staru maslinu na Mirovici. Za “Vijesti” Vlado priča da je “normalno”, maslina i dalje inspiracija i vjekovni poriv od kojeg ne može da se odvoji.
“Maslina je krajputaš običnih ljudi, masline među kojima sam rođen su mi kao druga majka, kao najljepša Božija skulptura, jer je Bog stvorio od masline skulpturu. Ona ima dušu, nešto što u prirodi može da izdrži milenijume i ne istrune, to je jedino maslina i tako je i ovaj moj ciklus slika iznikao, inspiriše me baš ta neka energija koja iz nje izlazi. Izlagao sam posljednji put 2014. godine, i od tada do sad, prošao je period u kojem nisam mnogo radio, ali, skupljao sam novu energiju koja se pokazala u novih šest-sedam radova nastalih krajem 2018. i u januaru ove godine. Dakle, ovo je nešto freško i brzo rađeno”, priča Iličković.
Prof. mr Neđeljko Đurović ovu postavku je opisao kao “Vladov Getsemanski vrt”, dodajući da izloženi radovi u tehnikama ulje i akril na platnu, tuš na papiru, pasteli... predstavljaju “likovnu kreaciju i nesporni talenat praćene neophodnim unutrašnjim nemirom i iskazanim perfekcionizmom”.
“To su uvijek bila obilježja Iličkovića u njegovim neiscrpnim varijetetima biblijskog maslinovog drveta. Od tuša i pernice i svog tačkastog hiperrealizma, kojeg je Ilija Šoškić nazvao isključivo Vladovim hiperealizmom, mitologijska crta drevnih barskih maslina u ovom ciklusu poprimila je novu formu formu i sadržaje. I zaista, ove amfore duha, kako ih je doživio Milun Lutovac, na ovim crtežima imaju svoju unutrašnju mudrost i prkos, dok oko njih dominiraju prostranstvo i daleki horizont kao obilježja vječnosti. U gro planu prepoznajemo obrise ljudskih sudbina, jer Vlado u svakoj od ovih mediteranskih biljki vidi čovjeka, ali sada, vjerovatno i zbog svojih iskušenja i životnih patnji, napuklost i istrošenost koja prkosi vremenu i svakodnevnoj surovoj egzistenciji”, zapisao je Đurović. Na otvaranju izložbe ugledni barski i crnogorski slikar Muharem Muratović primijetio je da se Iličković “vratiodrvetu koje je simbol ljudskog života”.
“Vlado se vratio maslini, drvetu koje je univerzum i simbol ljudskog života i spajanja od boli, krvi, ljepote i zdravlja. Maslina je sveta za sve, a Vlado je to i pokazao ovom rabotom, koja će mu bit još jedan podstrek da nastavi i da nas i dalje ovako obraduje”, rekao je Muratović.
Iličković “Vijestima” napominje da se ne zaustavlja na ostvarenom, pa je već naručio nova platna većih dimenzija.
“Moja maslina može biti samo veća i veća, jer ona ima posebno mjesto u srcu i u životu Barana, oduvijek je bila život, bez nje se nije moglo puna dva milenijuma, bez obzira koja civilizacija je bila na ovim prostorima. Meni kao slikaru najlikovnija je u prvim fazama bila ta njena anatomija, ta njena, rekao bih, armatura, jer je ovo jedino drvo koje ne odbacuje svoje mrtvo tijelo, već ono postaje njeno vezivno tkivo, ta armatura koja je drži i daje joj da nastavi da rađa plod. Ona je svakako Božije vajarsko djelo, i sad, koliko snage ja imam, koliko mi je Bog poslao novih signala da produbim to njegovo stvaralaštvo, toliko sam ušao u njenu utrobu, u ono njeno što vijekovima traje. Vidio sam te njene vijekove iza i ispred nje, nadam se da ću to moći da likovno uokvirim”, zaključio je Iličković.
( Radomir Petrić )