Ključ od zemlje

Veoma davno, u djetinjstvu, čula sam istinitu priču od jednog starog čovjeka iz Vraneša. Priča se odnosi na događaj iz vremena neposredno nakon Balkanskih ratova. Pripovjedač je ispričao da je, kao mlad domaćin, nakon ugovorene pogodbe o kupovini zemlje od vremešnog vlasnika, koji je nevoljno selio u Tursku, dobio sljedeći savjet: "Dođe vrijeme ili budu takve prilike da se proda imanje.

Tada, zna se to, za te pare odmah kupi drugu zemlju. Pare od zemlje prođu kroz šake, kao voda. I nestanu – i zemlja i pare. Ali, sinko, zemlju nikad ne prodaji na parče. Negdje u zemlji je ključ od zemlje koju imaš.

Ne znaš gdje je taj ključ i desi se, vidio sam u svom vijeku ne jednom, da veliki gazda proda malo parče svoje zemlje. A onda počne, sve češće i sve veće komade da prodaje. Znaš li zašto? Jer je u onom prvom, malom komadu bio ključ od negove zemlje."

U sve zagrijanijoj raspravi oko privatizacije Elektroprivrede, izronilo je sjećanje na ovu priču. Vjerovatno zbog dubokog simboličkog značenja i poruke ove priče i tjeskobnog osjećaja da se prodaje imovina u koju se ne bi smjelo dirati. U kojoj je ključ od ove zemlje.

Elektroprivreda nije samo privredni i tehnički sistem. Prije toga i prije svega to je kompleksan prostorni sistem. Prostor pruža sve što nam kao zajednici treba i možemo (ili umijemo) da primimo. Zavisno od potreba, organizovanosti, tehničkog i tehnološkog razvoja zajednice.

Glavni djelovi sistema Elektroprivrede su: djelovi prostora gdje se nalaze izvori energije, objekti za korišćenje tih izvora, odnosno proizvodnju, prostor i uređaji za prenos i distribuciju energije. Ali i naselja, sa različitim urbanim funkcijama, kao potrošači energije. Jasno je, veće potrebe neke zajednice za energijom znače da je privredno i urbano razvijenija.

Po pravilu se stabilnost i nezavisnost zajednice (države) može ocijeniti prema proizvedenoj energiji i efikasnosti njenog korišćenja. U tom smislu, energija je zaista ključ opstanka i razvoja neke zemlje. Usudiću se da tvrdim da nema zdravorazumskog objašnjenja da se Elektroprivreda proda stranim investitorima.

Vaučerska privatizacija sa većinskim vlasništvom države je bila smislen model. I društveno opravdan, pod uslovom da vlasnici akcija mogu biti samo građani Crne Gore. Upravo zbog toga što su sudbine sadašnjih i budućih generacija crnogorskih građana neodvojive od ovoga prostora, a elektroprivredni sistem dio toga prostora.

Takođe, vaučerskom privatizacijom je (koliko pravedno, drugo je pitanje) građanima Crne Gore priznato lično (i generacijsko) ulaganje u taj sistem. Ali, to nije obična vrijednost, obična imovina koja se može prodati stranoj kompaniji.

Prinuđavanje malih akcionara EP, što je faktički urađeno kroz formu državnog protežiranja odabranog stranog investitora i kratkoročnog stimulisanja građana da prodaju akcije, značilo je odricanje istorijskog prava na prostor i njegove potencijale i malih akcionara, ali i svih ostalih građana Crne Gore.

Naravno iz ovoga, odmah slijedi i odricanje od izvora prihoda i sadašnjih i budućih generacija. To je, osim odricanja izvora važnih prihoda za državu, zarobljavanje ogromnih površina prostora za tuđi profit. To je pristajanje na kolonijalni odnos, a Vlada bira kolonizatora. Sedamdeset godina poslije Trinaestojulskog ustanka.

Poruka japanskog premijerministra Kana upućena japanskom narodu nakon velikih razaranja i nesreće izazvane razornim zemljotresom i cunamijem i havarijom nuklearke Fukušima, sadržala je univerzalnu poruku čovječanstvu. Glasila je: Japan nije žrtva zemljotresa i cunamija. Japan je žrtva pohlepe i napuštanja ispravnih načela.

Hoćemo li, pristajemo li da budemo žrtve pohlepe i napuštanja ispravnih načela kada je u pitanju privatizacija Elektriprivrede? Ali treba imati u vidu i slične okolnosti i bitne razlike između Crne Gore i Japana. Slične okolnosti su veoma seizmično područje velikog dijela prostora Crne Gore i Japana i snižavanje stepena neophodnog opreza.

Znalo se da lokacija nuklearke na obali okeana nije bezbjedna. Građevinske mjere u vidu proračuna konstrukcije na pretpostavljenu seizmičnost i mogući udarni talas nijesu bile dovoljne. Ipak je nuklearka izgrađena, a preporuke da treba povećati njenu bezbjednost nijesu pravovremeno primijenjene.

Skoro identično, u prvoj varijanti predloženog Detaljnog prostornog plana za sistem hidroelektrana na Morači, mjere zaštite od zemljotresa su ostavljene za nivo građevinskog projekta. Obrađivač studije uticaja na životnu sredinu uopšte nije ni razmatrao aspekt seizmičkih uticaja za konkretne lokacije akumulacija.

Bitna razlika je što je nuklearka Fukušima proizvodila struju za potrebe privrede i zajednice Japana, a što se Crnoj Gori nudi da proizvodi struju za drugoga (od A2A do Š2Š, još nije potpuno izvjesno). Japan će naći načina da prebrodi i ovu nesreću, jer radi se u interesu svoje zajednice. Veliko je pitanje kako će kompanija koja je vlasnik nuklearke Fukušima da obešteti građane i zajednicu Japana.

I očisti okean od nuklearnog zagađenja. U slučaju tehničkih i drugih katastrofa od moračkih elektrana, predlog je jasan: profit pripada koncesionaru, štete građanima i zajednici Crne Gore. Spontani pilot projekat ovakve raspodjele profita i gubitaka već je viđen u decembru 2010. Elektroprivreda je, što je dokazivo, odgovorna za dio štete nastale u poplavama.

Nadležni državni organi time još nijesu pozabavili. Premijerministar je imao razumijevanja za neizvršene ugovorne obaveze A2A prema državi. Jasno je izrečena spremnost Vlade da se taj ugovor (inače u javnosti označen kao netransparentan sa ukazivanjem na neprincipijalnu podršku A2A na tenderu) reviduje u korist A2A, kako bi im se omogućilo da postane većinski vlasnik Elektroprivrede.

Istovremeno, još nije izrečena nikakva spremnost da se postradalim domaćinstvima i firmama, barem povoljnim kreditima, omogući da otklone posljedice poplave.

( Jelisava Kalezić )