Isak Šabanović: Kafana je najbolja učiteljica života

Isak Šabanović spada u muzičare koji se mogu pohvaliti velikim brojem svirki tokom sedmice. Stalne nastupe ima u lokalima Cheers utorkom i petkom, dok u Wall Streetu nastupa svake srijede. Isak je talenat, ali je i ljubav prema muzici naslijedio od oca, takođe muzičara, a danas nastupa sa muzičarima koji su nekad svirali sa njegovim ocem. Veliki broj svirki, kako kaže, ne utiče na to da se na nastupima štedi, najviše voli da pjeva ex-YU rok, a publici na svirkama često pjeva i svoja tri singla “Ti moja si”, “Sjenka” i “Moj slatni anđele”.

Po čemu su tvoje klupske svirke karakteristične?

Jako je bitna emocija koju prenosim tokom pjevanja. Publika uvijek osjeti kada je to iskreno iz duše, kada se izvođač “daje” i kroz pjesme donosi dobre vibracije i pozitivnu energiju, i tada se ta dobra energija širi i napravi dobro raspoloženje.

Koliko pjesama imaš na repertoaru?

Nisam brojao, ali dosta. Obožavam ex-YU pop rok, uz koji sam i odrastao. Pošto je moj otac takođe muzičar, taj pravac mi nije bilo teško zavoljeti. Tako da sam se trudio da što više pjesama iz “tog vremena” naučim i izvodim.

Koliko često mijenjaš repertoar?

Pa trudim se da svaki nastup “osvježim” sa nekom pjesmom koju nijesam prethodni put izveo. Neke ubacim, neke izbacim, a sve zavisi od publike. Osjetiš njihov “puls” koji ti diktira repertoar.

Koja ti je pjesma zadala najviše muke dok si je spremao?

Nijedna posebno. Svaka je podjednako teška, odnosno laka dok je spremate. Prvo treba slušati muziku dok ti ne “uđe u uho”, a onda to poslije ide lako.

Ima li neka pjesma koju izbjegavaš da pjevaš na nastupima?

Nema nijedna posebno. Može samo da mi dosadi ukoliko je često pjevam, ali trudim se da sa svojim bendom napravim uvijek različiti repertoar

Bez koje numere je nastup nezamisliv?

“Zenica bluz” je pjesma koju često izvodim i koju publika i poslije toliko godina voli i sluša. To je, u stvari, štos pjesma, nalik prepoznatljivom bosansko-hercegovačkom crnom humoru u koji obično ubacim recitaciju i to je ono što napravi štimung.

S obzirom na to da nedjeljno nekad imaš i po pet nastupa, kako čuvaš glas?

Ne čuvam glas uopšte. To ne znam da radim. Kada pjevam, pjevam “do koske”, pa i ako znam da imam povezane svirke ne umijem da se štedim. Ako i dođe do nekih problema dobar san i odmor oporave glasne žice.

Koji je obavezan ritual pred nastup?

Nemam neki poseban ritual pred nastupe.

Da li na nastupima ispunjavaš muzičke želje gostima?

Ispunjavam, naravno koju znam. A koju ne znam zamijenim nekom drugom kojom će ih pogoditi (smijeh).

Sa kim najčešće nastupaš?

Najčešće je to “Puls Morlok” bend iz Bijelog Polja. Sa njima sam počeo i ta saradnja još uvijek traje. Đurko i Neno su ranije radili i sa mojim ocem i nemojte misliti da sam bio nešto povlašćen. Ni zbog mladosti, ni zbog poznanstva, nego rad i samo rad. Drago mi je poslije svega što sam upravo sa njima počinjao jer su imali iskustva, a pod tim ne podrazumijevam samo muziku, već i odnos sa poslodavcima, gostima...

Šta si naučio od kako pjevaš po lokalima?

Kafana je, kažu, najbolja učiteljica života - i to jeste tako. Sretaš različite profile ljudi, u različitim raspoloženjima i to je dobro. Na taj način, naročito kada si mlad, možeš da naučiš mnogo onog pozitivnog, ali vidiš ponekad kakav ne treba da budeš

Primaš li bakšiš na nastupima i koja je najveća novčanica koju si dobio?

Naravno da ima bakšiša, ali nije to tako često, jer pop i rok muzika nijesu trenutno baš popularan trend muzike kao što su narodnjaci. Mada i to se polako mijenja. Primijetio sam u posljednje vrijeme, sve je veći broj mladih ljudi koji traže rok sastave na svadbenim veseljima. A najveći bakšiš sam dobio na početku moje pjevačke karijere u jednom kafiću u Bijelom Polju kada sam na nagovor prijatelja otpjevao jedan klasičan narodnjak i čovjek me pozva i gurnu mi novčanicu u ruku. U tom trenutku bio sam sav smeten i nijesam znao kako da se ponašam, kažem mu mnogo je to, misleći da je novčanica od 20 e, ali insistirao je da uzmem. Posjedim još malo i krenem kući i onako iz džepa izvadim novčanicu i ugledam sto eura. Toliko sam bio zbunjen i osjećao sam se kao da sam nešto ukrao, ali to sam dobio i šta ću sad. Bio je to moj, mislim, i prvi bakšiš i to još za narodnu pjesmu.

Izvodiš li na nastupima svoje pjesme?

Izvodim, naravno, bar po jednu svaki nastup.

Na čiju svirku voliš da odeš?

Pa volim da odem uglavnom na svirke kolega, naravno, ako imam vremena. Tako isto izdvojim vrijeme kada nastupa neki veliki bend tipa: Bijelo dugme, Parni valjak, Tifa i ostali... jer tu kupim fazone glasa ili pokreta... To me ispunjava.

Da imaš unaprijed zakazan nastup, ali ne možeš da ga odradiš koga bi zvao da te zamijeni?

Mi muzičari smo dobri između sebe. Mislim na moje kolege koje ne ljubomorišemo između sebe. Kada oni ne mogu zovu mene, kada ja ne mogu zovem njih. Dopunjavamo se.

( Marija Vasić )