U glumačkom poslu vlada nepisano pravilo “ništa ili sve”

Jedna od najuspješnijih glumica mlađe generacije iz Srbije Jovana Gavrilović pažnju šire javnosti privukla je kada se pojavila u filmu Bojana Vuletića ”Rekvijem za gospođu J.”, a televizijska publika mogla ju je vidjeti u seriji “Nemanjići - rađanje kraljevine”, gdje je tumači lik Raške. Pored filma i televizije, ova harizmatična mlada glumica aktivna je i u mnogim predstavama, pretežno svim ozbiljnim, koje se nalaze na beogradskom repertoaru.

Crnogorska publika imaće priliku da je gleda u predstavi “Severoistok” u koprodukciji “Beoarta” i Bitef teatra”, a upravo u okviru Beoart revije koja se održava od 8. do 12. marta u Podgorici i Budvi. Ovaj komad, u režiji Jane Maričić i po tekstu Torstena Buhštajnera za nju je bio najveći izazov do sada, priča za “Vijesti” i dodaje da u toj igri “treba izgovoriti mnogo riječi i progutati dosta emocija, bez da se zagrcneš”. Buhštajnerov tekst je nastao na osnovu istinitih svjedočenja preživjelih u talačkoj krizi u Moskvi 2002. godine, “samo 13 mjeseci nakon 11. septembra koji svijet pamti po jednom od najstrahovotijih terorističkih napada. Grupa čečenskih terorista upala je u pozorište i prekinula izvođenje ruskog nacionalnog mjuzikla „Nordost“, zatočivši 850 talaca, sa ciljem da prisli rusku vlast da povuče svoje trupe iz Groznog”. Predstava govori o degradaciji moderne civilizacije u slikama tri ljudske sudbine, a biće igrana 8. marta u KIC-u „Budo Tomović“ i 9. marta u hotelu „Mediteran“.

Publika u Crnoj Gori gledaće vas uskoro u komadu “Severoistok”. I sami ste jednom prilikom taj komad opisali kao uzbudljiv i tjeskoban. Koliko je bilo izazovno iznijeti jednu tako dinamičnu i napetu priču, a bez puno oslanjanja na scenografiju i interakciju, sa malo dijaloga i mnogo ispovijednog tona?

Rad na ovoj predstavi ukazao mi se, moram da priznam, kao najveći izazov do sada. To je jedan od onih izazova pred kojim od starta osjećaš da ćeš propasti, jer ti ovog puta tvoje školovanje, tvoj talenat i šarm neće pomoći. Međutim, ipak pristaneš. Pogura te ono nešto neobjašnjivo. I preživiš. Vrlo je uzbudljivo igrati ovu predstavu. Potrebna je, prije svega, jaka koncentracija. Treba izgovoriti mnogo riječi i progutati dosta emocija, bez da se zagrcneš.

Čini se da ta priča dobro komunicira sa današnjicom i aktuelnim dešavanjima u svijetu? Kako publika reaguje na nju i na likove koje vidi pred sobom?

Publika se s početka uvijek drži na blagoj distanci. I to je sasvim u redu, i mi se držimo na distanci u odnosu na publiku. Ljudi se generalno u životu distanciraju od ideje da tragedija može da zadesi baš njih. Uvijek mislimo da se to dešava negdje drugo. Kako predstava odmiče perspektiva se mijenja. Svi zajedno postajemo svjedoci jednog takvog događaja koji se dogodio u bliskoj prošlosti. Ako mene pitate, ja bih rekla da je ovo predstava o čovjeku. I o tome koliko jedan čovjek može nanijeti zla drugom. Na žalost to je jako aktuelna tema.

Kao pozorišna glumica, iako mlada, već godinama ste zapaženi, bivali ste i nagrađivani i slovite za jednu od najvećih domaćih glumačkih nada. Šta Vas je definisalo i šta biste rekli da Vas je na dosadašnjem glumačkom putu odredilo i usmjerilo ka ovome što ste danas? Šta je bilo presudno, prema Vašem mišljenju?

Vjerujem da nas svaki dan boravka na planeti Zemlji negdje usmjerava. Nekada sasvim jasno vidimo kuda se krećemo, a nekada nam se čini da lutamo. Trudim se da u životu zgrabim i prigrlim sve na šta nailazim bez da sebi to objašnjavam uzročno posljedično. I da se što manje definišem kako bih izbjegla da ostanem zarobljena u definiciji.

Posljednih godina imali ste prilika da se posvetite i filmu. Koliko planirate ubuduće da mu se posvetite i da li vam je tih nekoliko uloga koje ste imali u posljednje vrijeme (Rekvijem za gospođu J., Nemanjići) otvorilo neku novu perspektivu na glumački poziv?

Privlači me rad pred kamerom. Teško je pomiriti sa tim i pozorište isključivo zbog vremena. U našem poslu vlada nepisano pravilo ‘ništa ili sve’. Ili sjediš kod kuće i dosađuješ se, niko te ne angažuje ni za šta ili te odjednom zovu za nekoliko stvari. Upravo radim na tri projekta paralelno - pozorišni, televizijski i filmski. To je mladalački luksuz, na koji ću još neko vrijeme moći da se provlačim.

Imate li odgovor ili ideju na ono pitanje “kako i gdje vidite sebe za deset godina”?

Vidim sebe u punoj snazi, okruženom čistom svjetlošću postojanja.

Otkrili ste u razgovoru neke od planova vezanih za blisku budućnost, a koja bi bila poruka za naše čitaoce, ili crnogorsku publiku uopšte?

Pozvala bih i čitaoce i publiku u Crnoj Gori da pogleda komad “Severoistok”, a poruka je: “Dobrodošli!”.

Ovo vrijeme je nepogodno za mladost, ljepotu i ljubav

Kao mlada glumica da li imate glumačke uzore, i ako imate biste li ih otkrili našim čitaocima?

Nemam uzore. Postoje glumci kojima se divim, ali ne želim biti ni nalik njima. Srećna sam što sam imala prilike da radim sa nekima od njih, da ih posmatram, da uživam u njihovoj umešnosti. Očekujem da će tako biti i u budućnosti.

A ko je Jovana kao gledalac? Koji su njeni omiljeni naslovi, komadi koje je gledala u posljednje vrijeme? Koje filove/serije volite da pratite?

Ja sam idealan gledalac. Nekad se zabrinem da nemam nikakve kriterijume. Sve može da me rastuži, uplaši, intrigira i jako sam smješljiva. Zato najviše volim da idem u pozorište ili bioskop sama, da ne moram nikome da objašnjavam... Ali, u radu sam jako stroga i zahtjevna.

Kako opisujete i doživljavate Vašu generaciju i način na koji oni žive i odnose se prema sadašnjici?

Mislim, treba postaviti pitanje kako se sadašnjost odnosi prema nama...

Ovo vrijeme je nepogodno za mladost, ljepotu i ljubav. Jako mi je žao moje generacije. To je velika nepravda. Ostaje mi samo da vjerujem da ćemo naći način da promijenimo svijet, ako ne za nas onda za one koji dolaze.

( Jelena Kontić )