Mračne tajne anestezije
Nesumnjivo, anestezija predstavlja možda jedno od najvažnijih otkrića za stomatologiju i (naravno) njene pacijente.
Prva moderna upotreba anestezije javlja se još 1846. godine, dok se prva lokalna anestzije pojavila 1884. kada je za tu svrhu upotrijebljen kokain.
Naravno, nije trebalo mnogo da se uoče nedostaci kokaina kao lokalnog anestetika pa se u narednim decenijama trudilo da se nađe odgovarajući zamjenik koji nije izazivao toliku zavisnost.
Upravo ta karakteristika kokaina (da je lokalni anestetik) se, u filmovima, i koristi kao metoda detekcije da li je neki sumnjivi bijeli prah kokain ili ne (kada ga protrljate preko desni one utrnu).
Istina za volju, taj isti bijeli prah takođe može biti kako kokain tako i cijanid ili prah antraksa tako da se ne preporučuje korišćenje ove „sofisticarne“ dijagnostičke metode.
Danas se u stomatologiji koriste nekoliko anestetika koji su po hemijskoj građi slični kokainu, ali koji nemaju opoidne karakteristike i ne stvaraju zavisnost.
To su prije svega lidokain, novokain, prokain i sl.
Njihova uloga i prednost njihove upotrebe u stomatologiji je dvostruk.
Prvo, očito, uklanjaju bol te samim tim pacijentu omogućavaju bezbolan i mnogo prijatniji tretman kod stomatologa.
Druga prednost anestezije se ogleda u tome što se u njoj, u malom procentu, nalazi i adrenalin koji ima veoma važnu ulogu u skupljanju krvnih sudova oko mjesta gdje se anestezija aplikuje.
To je dobro jer usporava aposorbciju anestezije (te samim tim ona duže djeluje), a s druge strane smanjuje krvavljenje (što je veoma bitno kod vađenja zuba i hirurških zahvata unutar usne duplje).
Međutim, i pored ovih divnih osobina anestezije stomatolozi u nekim slučajevima pribjegavaju da je ne daju pacijentu.
Naravno, ovo nije još jedno ispoljavanje sadističke strane ove profesije, već ova odluka ima jedno sasvim razumno objašnjenje.
Prilikom uklanjanja kvara na zubu, pacijent u nekom trenutku može osjetiti bol.
Što je kvar bliži pulpi, tj. živcu, to će i taj bol biti jači.
Upravo ta informacija koju dobijamo od pacijenta (o jačini bola) nam govori do koje granica možemo da uklanjamo kvar.
Kada dođemo do te granice na kojoj procijenimo da bi dalje uklanjanje otvorilo pulpu (što automatski znači da živac treba da se vadi što opet znači da pacijent treba sada da plati ne samo plombu već i liječenje kanala) stomatolog procjenjuje da li ima još kvara.
Ukoliko ga ima, postavlja lijek koji će omogućiti zaštitu pulpe a ukoliko ga nema, postavlja definitivnu plombu.
S druge strane, ukoliko bi pacijentu dao anesteziju, stomatolog bi uklanjao kvar dokle ga god ima.
Ovo znači da bi tako mogao da otvori pulpu zuba. Zbog toga, iako to možda ironično zvuči, ne davanje anestzije je odluka koja se donosi u interesu pacijenta.
Autor je dr stomatologije
( Dr Miloš Radulović )