Laž kao opravdanje za rat

Devetog aprila 2003. vojnici SAD srušili su u Bagdadu skulpturu Sadama Huseina. Danas, 15 godina kasnije, znamo: rat odnio je stotine hiljada života, Bliski istok strovalio je u haos i – bio je zasnovan na lažima.

Gotovo tri nedjelje trebalo je prođe od početka invazije na Irak pod vođstvom SAD, da bi milioni gledalaca ispred malih ekrana mogli da prate kako se ruši skulptura Sadama Huseina u Bagdadu. Ta slika od 9. aprila 2003. ušla je u kolektivno sjećanje čovečanstva. Ali i danas, 15 godina kasnije, mnoga pitanja još uvijek su otvorena. Tako, recimo, nije razjašnjeno koliko Iračana je stradalo tokom rata u Iraku i u haosu koji je nakon toga nastao.

Procjene se kreću između 150.000 i pola miliona mrtvih. Neka ozbiljna istraživanja dolaze čak do znatno većih brojki. Ugledni medicinski stručni časopis „Lancet“ 2006. je izračunao da se radi o više od 650.000 "naknadnih smrtnih slučajeva". U to istraživanje su, pored nasilne smrti, uključene i posljedice zbog bombardovanjima uništene infrastrukture i time i uništenih zdravstvenih ustanova.

Ono što se, međutim, tačno zna jeste sledeće: opravdanja za taj rat bazirala su se na lažima. Postoji još jedna, druga slika o ratu u Iraku koja je takođe dio kolektivnog sjećanja, a to je slika tokom govora ministra spoljnih poslova SAD Kolina Pauela pred Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija 5. februara 2003. godine.

Šest nedjelja uoči početka rata, Pauel je u govoru koji je trajao 76 minuta, svjetsku javnost pripremao na rat. Suština tog govora bila je sledeća: Sadam Husein posjeduje biološko i hemijsko oružje za masovno uništenje, njegov režim pomaže međunarodni terorizam i on namjerava da dođe do nuklearnog oružja.

"Mobilna hemijska laboratorija"

Vrhunac Pauelove prezentacije bile su detaljne ilustracije kojima je on potkrpio svoje tvrdnje: kako bi izbjegao kontrole inspektora za oružje UN, Irak je preuredio jedan konvoj kamiona u pokretne hemijske i laboratorije za biološko oružje. Pauelov govor ostao je u sjećanju prije svega iz jednog razloga: sve te tvrdnje ispostavile su se kao lažne. Sam Pauel je 2005. godine taj svoj govor nazvao "sramotom u karijeri".

Rej Megavern je veteran koji je 27 godina radio za CIA, između ostalog i na visokim pozicijama. Sa kolegama iz CIA i iz drugih tajnih službi 2003. je osnovao udruženje Veteran Intelligence Professionals for Sanity (VIPS) koje kritikuje politiku SAD. Taj 78-godišnjak za DW ocenjuje: "Obavještajne informacije nisu bile pogrešne, one su bile lažirane.“ Pritom su značaj udio u Pauelovoj prezentaciji imale obavještajne informacije – iz Njemačke.

Kodno ime "Curveball"

Irački hemičar Rafed Ahmed Alvan došao je 1999. kao izbjeglica u Njemačku i odmah privukao pažnju njemačke tajne službe BND. Njemački obavještajci su ga ispitavali nadajući se da će dobiti informacije o iračkom oružju za masovno uništenje. Alvan – pod kodnim imenom "Curveball" – ubrzo uviđa sledeće: što više informacija pruži, to bolji postaje njegov status. On dobija njemački pasoše, novac, stan…

Ta igra trajala je sve dok BND nije ušao u trag Alvanovom šefu koji ruši tu kulu od laži. O tome su njemački obavještajci obavijestili i svoje američke partnere. Pa ipak, nakon terorističkih napada 11. septembra 2001, Amerikanci ponovo počinju da se interesuju za Alvana.

Dnevni list „Velt“ u avgustu 2011, pozivajući se na nekadašnjeg šefa BND Augusta Haninga, pisao je da su Amerikanci od Njemaca 2001. zahtijevali da se izjasne da su izjave Iračanina korektne. Haning se tome opirao i poslao šefu CIA Džordžu Tenetu poruku da „do sada nijedna treća strana nije pružila informacije koje bi bile slične kao i ona koje je pružio naš izvor; zbog toga ta saznanja ne mogu da važe kao potvrđena i vjerodostojna“.

Uprkos daljim, jasnim upozorenjima, da bi trebalo sumnjati u istinitost izjava Alvana, upravo te izjave postale su glavni dio Pauelovog agitovanja za rat. Rej Megavern je uvjeren:

"Bilo im je svejedno da li Alvan znao nešto o onome o čemu priča. Oni su imali nešto s čim su mogli da izađu u javnost, nešto što su mogli da pruže kreativnim profesionalcima u grafičkom odjeljenju CIA. A oni su zatim mogli da nacrtaju nepostojeće mobilne laboratorije za hemijsko oružje, što je Pauel iskoristio u svojoj prezentaciji.“

Ignorisana upozorenja

Tadašnji šef CIA za Evropu Tajler Dramheler 2011. je u izjavi za britanski „Gardijan“ potvrdio da je mnogo prije 2003. upozoren od partnera iz BND da su Alvanove izjave nepouzdane. Ta upozorenja i on je proslijedio šefu CIA Džordžu Tenetu –ali vlada 43. predsjednika SAD Džordža V. Buša htjela je rat. Temelji za to položeni su mnogo ranije - iako je to prodato kao dio „rata protiv terorizma“ – kaže bivši komesar EU za spoljnu politiku i prije toga generalni sekretar NATO Havijer Solana u komentaru koji je napisao za „Project Syndicate“ iz Praga povodom 15. godišnjice od početka rata u Iraku.

Uskoro su se u čitavu priču uključili i britanski saveznici. U maju 2005. list „Sunday Times of London“ izvjestio je o sadržaju jednog do tada strogo tajnog dokumenta o sastanku britanskog političkog vrha na temu Irak održanog 23. jula 2002. Tako je na vidjelo izašlo da su britanski političari tada itekako bili svjesni da su informacije o Iraku nedovoljno potvrđene.

Tadašnji britanski ministar spoljnih poslova Džek Stro je, kako navodi spomenuti list, istakao da su dokazni materijali „tanki“, da Sadam „ne prijeti nijednom od svojih susjeda“, kao da su i „njegove mogućnosti za proizvodnju oružja za masovno uništenje manje, nego Libije, Sjeverne Koreje ili Irana“. Te sumnje, međutim, tadašnjeg premijera Tonija Blera nisu spriječile u namjeri da, zbog „posebnih veza“ sa SAD, krene u taj rat.

( Deutsche Welle )