Vaše rane igre

A: Rado se sjećam svojih najranijih igara. Nisam ih učio ni od koga.

Volio sam da umaknem pažnji odraslih i odem na omiljeno mjesto nešto podalje od djedove kuće.

Bila je to velika dugačka livada u podnožju šumovitog brijega.

U prvoj polovini ljeta još su se tu slivale ocjeđujuće vode.

Žuto, glinovito tle bilo je kao naručeno.

Uživao sam da u mekoj blatnoj zemlji šakama ili kakvom granom dubim ’’rijeke i jezera’’.

Materijal iz iskopa sam koristio da u okukama ’’rijeka’’ formiram terasaste platoe za ’’palate’’ iz snova. Mahom su ih predstavljali kamičci neobičnih oblika i boja, a nalazio sam ih na licu mjesta.

Slomljene stabljike stavljene preko ’’rijeka’’ su glumile mostove.

Listovi pelinače sa posuvraćenim drškama bili su mi jedrenjaci, a uhvaćeni mravi, spušteni na njih, mornari...

Nisam morao da zatvaram oči da bih ’’vidio’’ kristalne palate u predivnim vrtovima, pored i iznad vodotokova.

’’Vidio’’ sam prekrasne ljude kako putuju, dolaze i odlaze, druže se, igraju, uče, stvaraju i koriste nevjerovatne stvari.

Niko me nije gledao niti smetao da se slobodno igram.

To su bili trenuci velike radosti.

Kao da je moja priroda žurila da dok sam još tako mali ukaže mi na ono što će ubrzo biti zatrpano uticajima društva.

Zahvalan sam privremenom nemaru odraslih spram mene u to doba.

Ne bih, možda, nikada saznao za svoja najdublja pozvanja, za područja mojeg kreativnog izražavanja. Bila bi to prevelika šteta za mene, a i za vas.

Pokušajte da se prisjetite čega ste se najradije igrali bez ikakvog uticaja drugih.

B: Za većinu igre više nisu na cijeni.

Razumijem, jer ko se može igrati, indoktriniran lekcijama poput:’’Život je krut i surov, stalna borba itd.’’.

Otkriću rado, javno, svoje rane igre.

Još u vrtiću nisam pristao na koncept strogosti, i kontrolisane igre, pa sam se tada uspješno obratio roditeljima zahtjevom: ’’Mogu li više tamo da ne idem? Brinuću sam o sebi.’’

Uživao sam da se penjem na drveće, stopim sa njime i svojim tijelom glumim da sam jedna od grana.

U potpunom miru, posmatrao bih prolaznike i pokušavao ih indukovati da me ne vide.

Volio sam crtati mape nepostojećih kontinenata ili izokretati postojeće.

Tamo gdje je more crtao bih oblik kopna i obratno.

Zurio sam u jednu malu, tamnu tačku ugla svoje sobe i doživljavao da je baš u njoj sabran cio svijet. Bilo je i drugih igara... Zaista su te rane igre odličan orjentir u sadašnjem životu i ponosan sam što se nisam iznevjerio.

A vi? Lijepo je biti odraslo dijete.

www.zlatnicovjek.com

( Petar Perović, Nebojša Vučković )