Zločini Ratka Mladića

Ratko Mladić je čovjek kojeg je lako mrzjeti. Kada je bio na vrhuncu moći, ne samo da se ponašao kao zločinac, nego je tako i izgledao – zadrigli psihopata mutnog pogleda, koji urla, i koji bi vam rado iščupao nokte čisto iz razonode. Osim za mnoge druge zločine, “bosanski kasapin” je odgovoran za ubistvo oko 8.000 nenaoružanih muslimanaskih muškaraca i dječaka u Bosni u ljeto 1995. godine u šumama oko Srebrenice.

Stoga će većina nas osjetiti zadovoljstvo zbog toga što je on konačno uhapšen u srpskom selu Lazarevo. Srbiji je odato priznanje zvog hapšenja Mladića, što bi trebalo da ubrza njeno učlanjivanje u Evropsku uniju. Bivše žrtve snaga Mladićevih bosanskih Srba osjetiće da je napokon pravda bar donekle zadovoljena.

Ipak, predstojeće suđenje Ratku Mladiću nameće neka nelagodna pitanja, Zašto se, na prvom mjestu, njemu ne može suditi u Beogradu, umjesto u Hagu? I da li je mudro optužiti ga za genocid kao i za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine?

Oba pitanja pokazuju koliko smo i dalje u sjenci Nirnberškog tribunala, gdje je nacističkim liderima sudio međunarodni sudski panel. Vjerovalo se, možda ispravno, da Njemci neće biti sposobni da sude svojim bivšim liderima. A nacistički zločini su bili toliko strašni po obimu i namjeri da su novi zakoni – “zločini protiv čovječnosti” morali biti stvoreni da bi se sudilo onima koji su bili formalno odgovorni za njih. I države bi trebalo da snose odgovornost za svoja djela i stoga je 1948. godine usvojena Konvencija o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida.

Holokaust nije bio glavno pitanje na Nirnberškim suđenjima. Ipak, saveznici su mislili da je nacistički projekat istrebljenja čitavog jednog naroda nalagao potpuno novi pravni pristup, kako bi se osiguralo da se takav zločin više nikad ne ponovi.

Problem sa genocidom, kao pravnim konceptom, je taj što je on nejasan. On se odnosi na “zločine počinjene sa namjerom da se uništi, potpuno ili djelimično, jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa.” Naglasak ja ne “namjeri”, a ne na broju ljudi čiji životi su uništeni. Mao Cedung je ubio do 40 miliona Kineza ali da li je želio da ih uništi kao grupu? Sigurno ne. Znamo da je Hitleru bila namjera da uništi Jevreje do posljednjeg muškarca, žene i djeteta. Iako masovna ubistva nisu rijetka u istoriji, Hitlerov plan istrebljenja je bio, iako ne jedinstven, onda svakako vrlo neobičan.

Napori da se spriječi da se nešto takvo ponovi, međutim, imali su nesrećne posljedice. Jer, u velikoj želji da naučimo lekciji iz istorije, često naučimo pogrešne ili prekrajamo istoriju prema sumnjivim ciljevima.

Na neki način, ubistva u Srebrenici povezana su sa sjećanjima na Drugi svjetski rat. Holandski bataljon Ujedinjenih nacija obećao je da će zaštititi tamošnje Muslimane, iako nije bio u poziciji da to učini. To je bilo obećanje koje je jednim dijelom odražavalo osjećanje krivice koje i dalje progoni Holanđane zato što su okrenuli glavu kada su Njemci sakupljali i deportovali dvije trećine jevrejskog stanovništva njihove zemlje u logore smrti. Ovoga puta, bilo bi drugačije. Ovoga puta bi djelovali. Kako su Mladićeve snage bile brojnije i bolje naoružane, Holanđani su prepustili Srebrenicu njenoj sudbini.

Zbog traume od Hitlerove namjere da pobije sve Jevreje, genocid je postao čvrst razlog za vojnu akciju, uključujući oružanu invaziju na druge države. Šta, međutim, čini genocid? Bernar Kušner, osnivač Ljekara bez granica, želio je da svijet interveniše u Nigeriji 1970. godine jer je u tome što nigerijske trupe ubijaju pripadnike naroda Ibo vidio genocidni odjek Aušvica. Drugi su vidjeli brutalni građanski rat i upozorili da će intervencija samo pogoršati situaciju.

Za neke, mi zauvijek živimo u 1938. ili prije u 1942. godine, kada su nacisti odobrili ono što je Hitler nazvao “konačnim rješenjem jevrejskog pitanja”. Predsjednik Džordž W. Buš i njegove pristalice, pozivajući se u svakoj prilici na Minhenski sporazum, doživjeli su terorističke napade 11. septembra kao poziv na oružje. Sadam Husein je bio Hitler, zato smo morali poslati vojnike. Trebalo bi da zaustavimo genocid koji vrši Sudanac Omar al-Bašir u Darfuru. Moramo zaustaviti masovna ubistva koja sprovodi Muamer Gadafi u Bengaziju. I tako dalje.

Nekada intervencija može spasiti živote. Ali, ratovi često izazovaju nove ili duže ratove. Vojna akcija može izazvati još nasilja i još civilnih žrtava. To posebno važi za intervenciju u građanskim ratovima, gdje strane nije lako podijeliti na žrtve i agresore, dobro i zlo.

Svijet, naravno, postaje jednostavniji ako izaberemo da ga vidimo crno-bijelo. A suđenje Mladiću će, nema sumnje, ohrabriti tu percepciju. Njemu će se suditi za genocid jer su Tribunal UN za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde odlučili da su bosanski Srbi genocidni. S obzirom na to da je njegov podređeni, Radislav Krstić, već osuđen za saučesništvo u genocidu u Srebrenici, Mladić će vjerovatno biti proglašen krivim.

Nema potrebe da žalimo Mladića. Nema sumnje da je kriv za teške ratne zločine. A suđenje, iako neadekvatno, u većini slučajeva je i dalje poželjnije od ubistva. Međutim, to što mu se sudi za genocid, čak i ako će biti teško dokazati da je ikada imao namjeru da istrijebi bosanske Muslimane kao grupu, samo zato što su Muslimani, dodatno će zamagliti ionako nejasnu definiciju tog pojma.

Mladić je učestvovao u etničkom čišćenju, koje, iako zaslužuje osudu, nije isto što i genocid. Neprecizne definicije će ohrabiti nove vojne intervencije, a time i nove ratove. Prečestim prizivanjem Hitlerovog duha, trivijalizujemo monstruoznost onoga što je zapravo učinio.

Copyright: Project Syndicate, 2011.

( Jan Buruma )