Salata od hobotnice

Država Crna Gora je za DPS privatni posjed. Za njih ne postoji javni interes i opšte dobro svih građana. To demonstriraju svakoga dana, na svakom koraku. Nedavni kongres održan na Dan nezavisnosti samo potvrđuje nedemokratsku praksu. Dan nezavisnosti su pretvorili u Dan zahvalnosti Milu Đukanoviću.

Pominju njihovi prigodni gosti, uredno plaćenih dnevnica, fenomen XXI vijeka: jedan čovjek, a otac 625 hiljada. To se zove - kult ličnosti. A njegovi propratni elementi, kao što točak na kome je raspeta istorije pokazuje, su agresija, bolest, gulag i rat. Pet crnogorskih jahača apokalipse: Milo, Duško, Milan, Igor i Filip. Bio je i šesti. Pao je sa konja. Za sada se ne zna što mu je sve slomljeno. Još ćuti.

A ostali učesnici kongresa? Pogledajmo ih izbliza. Postupimo bihevioristički. Na osnovu ponašanja izvedimo zaključke o njihovom mentalnom sklopu. Drugačiji pristup za nas nije moguć. Druga su oni psihološka vrsta.

Evo ih sjede, u onim klupama, kao u osnovnoj školi za političke prestupnike i istorijsko-ideološke prevarante, kao u masonskoj loži zaduženoj za razaranje Crne Gore, kao sudije koje nas osuđuju na dekade propadanja i ništavila. Sjede, dakle, ali samo zbog svojih gornjih ekstremiteta. Ruku koje čine ekstreme. Da ih podignu kada treba glasati za

Primusa i time osiguraju svoju nekažnjivost, nepristupačnost plijena koji su nakupili, stanova, automobila, jednokratnih kredita, upravnih odbora, privilegija. Dok je većina siromašila, kapital njihov se množio kao vinske mušice. Dok od crnogorskih prirodnih i privrednih resursa ne ostane ništa. A onda će familija u nove ratne pohode. Već se čuju trube. Crkvene. Balaševićev postulat: popovi, topovi, lopovi. Pa, sve opet ispočetka. I opet. Probudi se već jednom, Crna Goro !

A ličnost čiji kult slave zbori njima (oni: aplauz, suze, katarza, trans): “DPS nije partija za jednokratne izborne upotrebe”. Znamo to itekako. Osjetili smo odlično na svojoj koži. Naprotiv. To je mašina za dugoročnu upotrebu koja melje nepodobne, kritički nastrojene i slobodnomisleće. Lagano mrvi ovaj bezidejni i bezkuražni narod i peca nas na udice: laži, straha i novca. Prvi čovjek crnogorske hobotnice u jednom trenutku kaže: “Nikada nijesmo bili isključivi u promovisanju i slijeđenju vlastitih partijskih ciljeva, nijesmo pokazivali uskogrudost, ni netolerantni uskostranački pristup tako prirođen partitokratskom balkanskom nasljeđu”.

Zvuči kao da je prepisao list iz Svetove bilježnice. Nisu bili isključivi u slijeđenju vlastitih ciljeva? Pa, naravno, kad su kidnapovali ciljeve drugih. A zatim ih na najrazličitije načine kompomitovali i rasturali. Kao na primjer - Liberalni savez. Zna se, uostalom, na kojim je ciljevima nastao DPS. Na onim Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. A tek zaključak o “partitokratskom balkanskom nasljeđu”? Prepoznao se izgleda. DPS je po tom pitanju baštinik najgorih balkanskih tradicija.

Slijede zatim slogani koji nadiru kao vojska mraka na ono malo preostalog prostora slobode: “Mi smo bili i ostali otvorena Partija”! Ili – “partija slobode misli, jasnih vizija i djela!” Baš! (ali ovo će, uz zagrljaj sa Klintonom, biti marketing pred izbore za koje se već uveliko spremaju iza zatvorenih vrata). I na kraju, naravno - “Naša sudbina je u našim rukama”! U rukama Medenice, Čarapićke i Veljovića, dakako.

Sve u svemu, istrošene, dozlaboga licemjerne floskule. Terminalno stanje koje se održava na aparatima.

Jer baš ti ljudi, na čelu sa glavnim govornikom, kreirali su kriminogenu državu paralizujućeg straha, turbo-nepotizma, privilegovanih pojedinaca, prostor otvoren za sumnjive globalne mega-ugnjetače sa etiketom stranih investitora. Jer im pune džepove. Njima pare, nama pustoš. To je ta logika. Ti ljudi “tvrdog vrata” (Biblija) izgradili su sve naše političke, društvene i ekonomske promašaje. Ko želi dokaze neka slobodno pusti ruku u prostor – dodirnuće ih.

I čija sudbina u čijim rukama? U DPS državi sudbinu nam kroji i njihova svita, sve uz šariće, deripaske, mirakse, kubuse, abu dabijevce i egzotične ostrvljane, pa su petogodišnji rezultati za stub srama: oslobađajuća presuda za deportacije u smrt bošnjačkih izbjeglica, neistražen i neistraživan prekogranični šverc sa Kosovom, te prijetnje, šikaniranje, napadi, sačekuše, ubistva.

Uz državno-privatno prijateljstvo sa facom sa Interpolove potjernice Canetom Subotićem Žapcem, sa, na maloljetnice napaljenim, Silvijom Berluskonijem, i uslužnim aranžmanom sa A2A, uz prigodne zvuke nasilničkog ponašanja gradonačelnika Miomira Mugoše koji sa sinom Miljanom “na trotoaru” napada Mihaila Jovovića, silovateljsko guranje među agresivne NATOvce... Sretno vam bilo 110 godina Prve banke tj. dinastije Đukanović. Dvadeset dva puta je starija od države. A tako se braća i ponašaju.

Vlasnik ove privatizovane mediteranske državice nam poručuje da je njegova partija partija “slobode misli, jasnih vizija i djela”. Toliko jasnih i slobodnih da desetine ljudi gleda smrt u oči i štrajkuje glađu širom Crne Gore. Sjetimo se samo prošle sedmice i žena Duvan-komerca ili zaposlenih u Hotelu “Šavnik.” Svi privredni resursi Crne Gore su na taj način zarobljeni i pred uništenjem, a svi prirodni na redu za rasprodaju. To su vizije DPS-a, vizije hobotnice čiji pipci prodiru u sva crnogorska vrata, prozore, dimnjake i mišje rupe. To je definicija današnje Crne Gore: pipci umjesto institucija.

Postoji, međutim, izlaz. Hobotnica je jaka, ali ne i svemoćna. Postoji recept za salatu od hobotnice, za sticanje slobode od nemani i krčenje demokratske staze naprijed. To nije saradnja, već otpor. To nije učešće, već odbijanje. To nije reakcija, već akcija. Prvi začin: bojkot Parlamenta od strane opozicionih partija. Dio SNP-a (koliki, veliko je pitanje!) biće izgubljen, pokazaće se kao trbušno tkivo hobotnice. Drugi začin: formiranje širokog demokratskog fronta. Nulta godina demokratije. Tako se radilo krajem osamdesetih širom istočne Evrope, sada krucijalnog dijela Evropske unije. Treći začin: vlada u sjenci opozicije i civilnog društva, pregovori sa međunarodnom zajednicom i pravljenje diskontinuiteta sa prošlim režimom.

Sve je jasno. Hobotnica, začini, a kuvari?

( Marko Milačić, doc. dr Filip Kovačević )