Crnogorske magistrale nikada bolje sređene i zakrpljene u susret sezoni
Kad se u Lipcima kraj Risna okrenu leđa nevjesti Jadrana i krene prema Grahovu i Nikšiću, čovjek pomisli da je u nekoj drugoj, sređenijoj državi.
Kolika je Crna Gora, za dva sata bez motora, govorio je svojevremeno stari profesor fizike koji je samo volio šaljive dosjetke i rimovanje misli.
Da je danas živ i da krene po Crnoj Gori prikrpljenim i novim putevima, morao bi nanovo sročiti tu šalu jer, iako su putevi solidni, a prostor nevelik, treba tu vremena. Ili bi se morao šaliti na račun autoputa koji godinama samo što nije počeo da se crta.
A putevi, solidni. Kad se u Lipcima kraj Risna okrenu leđa nevjesti Jadrana i krene prema Grahovu i Nikšiću, čovjek pomisli da je u nekoj drugoj, sređenijoj državi. Novi put građen deceniju i po, valjda se imalo kad, pa napravljen odlično.
Bude čovjeku žao onog starog puta čiji komadići stidljivo vijugaju pored nove magistrale, koja ga je nemilosrdno iskidala. Iz poetskog zanosa i uzdaha za ostavljenim putem čovjeka trznu prazne kuće pored puta, urasle njive i puste livade.
Kao da se sve odselilo - ljudi i stoka i život. Kao da Dragalj i Grahovo nijesu na par minuta od Boke u kojoj život vri. Čudno, ali nema ni kafana. Na tridesetak kilometara magistrale samo jedna, u osnivanju.
Od Grahova pored slavnog bojišta iz 1858. godine, put zamiče ka Vilusima. Tamo putevi sa svih strana, od mora, od Bileće i Trebinja ali niotkud života.
Učiteljice čekaju prevoz na cesti u Vilusima
Na raskrsnici prema Nikšiću stopiraju dvije učiteljice koje rade u osnovnoj školi koja iz osam razreda jedva da bi mogla skupiti đaka koliko bi moglo da stane u jedan. Kažu Vilušani, živne malo ljeti i vikendom, u drugim prilikama život tu rijetko navraća.
Nekada bilo i te kako života
Da je tu nekada bilo i te kako života, podsjećaju stanice na bivšoj pruzi, posebno ona na Podbožuru sa nekoliko lijepih očuvanih zidina. Na Trubjeli zimi samo dimi restoran “Don”.
"Naputno je, navrati stalno poneko. Sad će valjda još više živnuti, pošto je napravljen novi put od Risna ka Žabljaku", kaže Dragica, koja sa nenametljivim osmijehom dočekuje i ispraća goste “Dona”.
Što se dalje odmiče ka sjeveru sve je manje života pored puta, ponegje neko gradilište buduće kafane, a u Šavnik kao da odavno život ne navraća. Znake života ne pokazuje ni tamošnji hotel čiji osoblje štrajkuje. Preko Petnjice i Grabovice i podno Ivice nigdje žive duše.
I taman kada se pomisli imao je pravo onaj starina iz Šavnika kada je rekao čemu putevi ako se niko ne vraća, no svi pobjegoše u Žabljak, putnik zatiče malo života, doduše urbanistički prilično nesređenog i šarenog. Iživljavaju se ljudi sa nečim što zovu eko i etno. Možda to njima znači šarenilo limova i oblika brvana.
Crnu Goru nije lako preći za dva dana
Na nekoliko kilometara prije znamenitog mosta na Tari radnici pripremaju kosine pored puta za kišnu jesen i zimu. Na pitanje je li imao iko u Crnoj Gori da je znao postaviti zaštitne mreže na pristupačnim kosinama, osmjehuju se i uzdižu ramenima.
Ako se neko uplaši od pomisli da će ako na more krene preko Žabljaka morati da gleda ostavljene puteve i sela tu je put niz PlatijeNa mostu Holanđani, Rusi i Njemci i sredovječna dama koja se zabavila o čudu da im objasni kakve napitke prodaje i valjda ubijedi da je brusnica u bočicama najprepoznatljiviji brend suze Evrope.
Preko Kosanice i Pljevalja pa do Jabuke, drum pristojan, život gmiže, a ugalj miriše. A na lijepoj i četinarima obrasloj Jabuci prelaz, koji je više nastao iz potrebe da stanovnici dva pogranična grada mogu preskočiti na pazar u drugu varoš ili na livade koje je granica ostavila u drugoj državi, liči na pravi.
"Valjda zbog novog puta prema moru broj prelazaka je već sada duplo veći od prošlogodišnjeg. Većem broju prelazak doprinosi i to što se sređuju tuneli u blizini Dobrakova", kažu u graničnoj policiji na Jabuci.
U redu čekaju i pristižu automobili sa tablicama srbijanskih gradova od Subotice do Niša i iz gradova sa primorja.
Ako se neko uplaši od pomisli da će ako na more krene preko Žabljaka morati da gleda ostavljene puteve i sela tu je put niz Platije. Ove godine se prikrpilo ponešto, pa stara magistrala sa nekoliko trećih traka spremno čeka turiste. Praktično jedino gradilište na magistralnim putevima je raskrsnica pored Danilovgrada.
Da su putevi dobri, da je profesorova šala sa početka priče zaista samo šala i da naizgled kratka rastojanja od granice do mora nije lako preći ni sa motorom, uvjerili su se tokom dva dana reporteri “”Vijesti” koji su prešli preko osam stotina kilometara.
Tuguju za Grahovom kojeg više nema i bistre politiku
A kad se sa magistrale od Durmitora ka moru svrati u rijetka živa naselja izvan gradova, krene životna priča. Grahovljani ljuti, gotovo u nezboru sa opštinom nikšićkom i državom što su ih samo uskom, kako je zovu, biciklističkom stazom povezali sa novim putem koji je “prokrkao krajem polja”.
Rekoše da je Grahovo nekad bilo prava varoš i da je imalo nekoliko malih fabrika, a danas jedini stalno zaposleni je matičar."Nekad je put prolazio kroz sred naselja, sad je krajem polja a vidite kako nas cijene kad su nas sa novim putem spojili ovom biciklističkom stazom. No kakvi smo i ovo nam je mnogo i treba nas ograditi žicom", jadaju se i srde momci okupljeni u jednoj od par kafana tražeći utjehu u “studenom nikšićkom”.
Osim opštine i države, ljuti su i na komšije što su za vlast.
"Svi kritikuju i pričaju, a kad dođu izbori, svi za njih glasaju. Evo, sad nema niko da pred novinarima pravo progovori. Da kaže šta je država učinila od Grahova. A ja neću, mene to ne zanima niti mi treba, meni je odlično", kaže u kritici najgrlatiji među njima.
Rekoše da je Grahovo nekad bilo prava varoš i da je imalo nekoliko malih fabrika, a danas jedini stalno zaposleni je matičar. Taman kada se učinilo da sa politke pređosmo na životnije teme, neko doturi informaciju da je uhapšen Mladić. - Dosta je i bio na slobodi, kod nas ne bi trajao ni dva dana. Dali bismo ga mi bez dinara - kažu Grahovljani.
Šavniku bi jedino pomogao potop
"Imamo turističku organizaciju koja ima jednog zasposlenog - direktora. On šeta po planinama i slika, a nikoga ne dovodi u grad"Uzalud je Šavniku što leži na tri rijeke i što mu sunce dva puta izlazi uzalud i novi put ka Žabljaku. Tu život odavno ne navraća.
"Najbolje bi bilo da ga potope. Nema ovdje života. Grad na tri rijeke skoro tri sedmice nema vode zbog kvara pumpe. A kako da pričamo o drugome. Kakav novi put, nama ne bi pomogao autoput, no bi najbolje bilo da ovo potope. Od svih fabrika jedino radi opština", pričaju nezadovoljni Šavničani.
Imaju kažu šest prodavnica i četiri kafane u koje novi put nije doveo nijednog turistu.
"Imamo turističku organizaciju koja ima jednog zasposlenog - direktora. On šeta po planinama i slika, a nikoga ne dovodi u grad", kažu ogorčeno.
Šta rade na završenom putu?
Na dijelu od Mokroga ka Šavniku fali gotovo svaki drugi znak koji pokazuje pravac krivine, a na prilazu Žabljaku preko visoravni gotovo da nema znakaIako je po zvaničnoj verziji novi put Šavnik-Žabljak završen, na njemu još stoji znak da je u izgradnji, jer na par kilometara prije tunela Ivica i u tunelu još nije postavljen završni sloj asfalta.
U tunelu se grade trotoari a na ulazu iz pravca Grabovice tek treba da se gradi zaštitna galerija. Sve to nije smetalo da se sredinom decembra prekine vrpca i nezavršen put pusti u saobraćaj.
Radovi na zaštiti puta u blizini Đurđevića Tare
Od znakova prave sačeve i tiganje Iako će putem od Pljevalja preko Žabljaka do Risna ove godine prema primorju proći značajan broj turista iz Srbije, neće im biti baš lako da se snađu kroz Pljevlja i Nikšić, niti će, ako se u međuvremenu nešto ne uradi, vidjeti znak koji će im reći koliko još kilometara imaju do sljedećeg mjesta ili grada.
Na dijelu od Mokroga ka Šavniku fali gotovo svaki drugi znak koji pokazuje pravac krivine, a na prilazu Žabljaku preko visoravni gotovo da nema znaka, ostali samo stubići.
Našalih se sa prijeteljem sa Žabljaka pitajući ga šta činite sa onim znakovima, ne ostade đavolji, a on mi reče da je čuo da ih ljudi skidaju i od njih prave sačeve. Kasnije čuh i da se od znaka koji upozorava da je rizično preticati da iskovati domaćinski tiganj za prženje ribe.
Galerija
( Miodrag Babović )