"Vijesti" u napuštenim Ljubotinjskim selima: Jo-Jo je u Dubovi počeo da šutira loptu
Prema prvim rezultatima upravo završenog popisa, crnogorska sela masovno se napuštaju.
Iz ljubotnjskih sela ili nekada opštine Ljubotinj, korijene vuku prvi crnogorski ministar inostranih djela, doktor Pero Šoć, jedan od najvećih savremenih evropskih slikara Petar Lubarda, predsjednik države Filip Vujanović, i sigurno jedan od najprespektivnijih mladih fudbalera svijeta, Stevan Jovetić.
Da je i iz jedne države, dosta bi bilo, a kamoli iz dva cetinjska sela. Nekadašnju ljubotnjsku opštinu činilo je 16 sela. Između ostalih, Bogut, Čisto Polje, Saborna Crkva, Začir, Smokovice, Vignjevići, Donja i Gornja Dubova.
U 16 sela, na stotine porodica, čak 17 crkava i 14 narodnih heroja. Danas nema skoro nikog. Prema prvim rezultatima upravo završenog popisa, crnogorska sela masovno se napuštaju, a najdrastičniji primjeri su upravo Dubova, Vojkovići i Tomići koja su potpuno napuštena od popisivanja 2003. godine.
U Donjoj i Gornoj Dubovi, možda je i najgora situacija. Prije 50 godina u selima je živjelo 60 porodica, tri bratstva: Jovetića, Šoća i Milaševića, a u seosku školu išlo je 30-40 đaka. Ovog vikenda imali smo sreće, pa smo u Gornjoj Dubovi zatekli rođake prvog crnogorskog ministra inostranih djela, a u Donjoj Dubovi babu i tetku Stevana Jovetića.
Sedamdesetdevetogodišnji Gojko Šoć i njegova supruga Dragica dođu na selo svakog vikenda - Gojko radi oko loze, a Dragica oko pčela i ručka.
"Živjelo je boga mi ovđe dosta ljudi. Puno je selo bilo i kad sam se ja udala i došla 1957. godine, a sad nema niđe nikoga. Tada je svaka kuća imala makar po jednog člana. Bilo je i djece i mogu vam reći da je bilo mnogo živo", priča Dragica.
Ona kaže da su i oni 1965. morali da odu iz sela, prvenstveno zbog djece, da bi se školovala.
"Trenutno su uslovi u Dubovi teški za življenje – loš put i nema vode. To samo možemo da trpimo mi stari, da se malo mučimo, jer nam je drago da dođemo ovdje, a omladina bogami ne. Ne bih ni poželjela da se vrate, iskreno da vam kažem. Što ti moraš da čekaš od neba da ti nešto da, onda nema od toga ništa", kaže pomalo tužno Dragica.
"Ljeti dođu po 10-15 dana, i to ako su živi đed i baba, ako nijesu, onda nema nikoga", kaže Gojko
Njen suprug, kojeg su reporteri “Vijesti” zatekli kako od ranog jutra škropi loze, kaže da je slična situacija i u čitavom Ljubotinju ili Velikom selu, kako ga zovu.
"Trenutno teško da i tamo živi deset porodica, a ne ovđe. Ljeti dođu po 10-15 dana, i to ako su živi đed i baba, ako nijesu, onda nema nikoga", kaže Gojko. A u Dubovi bi se moglo lijepo živjeti. Klima idealna za loze, voće povrće... pa i pčele", objašnjava Gojko.
"Znao je po čitav dan da udara u loptu"
Iz Gornje Dubove spuštamo se u donje selo. Slučajno nabasasmo na priču o djetinstvu, jednog heroja današnje omladine - babu Gospavu i tetku Radmilu fudbalskog stara Stevana Jovetića. Baba Gospava priča da je Stevan bio mali, svega dvije i po godine, kada su ga prvi put doveli u Dubovu.
"Znao je po čitav dan da udara u loptu. Kako je prohodao stalno je šutirao, nije htio ni jednu drugu igračku", objašnjava Stevanova baba.
Mogli bi se našaliti, pa reći da mu je ona možda bila i jedan od prvih trenera, nakon priče koju nama je ispričala.
Jovetić: Volio bi da dođem u Dubovo
"Dok sam bio dijete stalno sam vrijeme provodio u Dubovi kod đeda i babe. Tada je bilo po 20-30 ljudi na selu. Volio sam da dođem tamo. Baba mi je rekla da sada nema nikoga i to me rastužuje. Volio bih da je kao što je nekad bilo" kazao je kratko “Vijestima” Stevan u telefonskom razgovoru, dok samo sjedjeli sa babom Gospavom.
I dok se put Cetinja vraćamo uskom i lošom cestom, prolazimo pored sela koja dijele sudbinu Donje i Gornje Dubove. Čak dvadesetak njih u cetinjskoj opštini nema stanovnika. Prekornica, Prentin Do, Tomići, Ublice, Lješev Stub, Mališin Do, Majstori, Pačarađe...
Nakon prvog popisa 1948. u dvadeset cetinjskih sela živjelo je više od dvije hiljade ljudi. Nakon 50 godina, odnosno prema popisu iz 2003. u njima je ukupno bilo svega 100 stanovnika.
Danas, ako je vjerovati podacima iz 2011, prema popisu niko se ne vodi kao stanovnik nekog od ovih sela. Šteta... A ko zna koliko je doktora, slikara, predsjednika ili fudbalera, poteklo iz recimo Vojkovića, Poda, Prediša, Boguta, Dujeve, Đalaca...
“Biće novi Savićević ili Mijatović”
Igrao se Stevan ispred kuće i stalno je šutirao loptu preko terase. Meni je jedan dan dosadilo, pa sam stavila loptu u džak od krompira, a onda vezala za lozu. Tako da je do mile volje udarao, a lopta mu se sama vraćala. Kad je to vidio moj muž Božo, on mi kaže: “A kako se sjeti života ti”, a ja njemu: “ I ti bi se, boga mi, sjetio da svako malo trčiš dolje za loptom”, sjeća se baba Gospava unukovih prvih fudbalskih koraka.
A đed Božo oduvijek je vjerovao u svog unuka, i prije svih znao da će postati veliko ime fudbala.
Đed Božo oduvijek je vjerovao u svog unuka, i prije svih znao da će postati veliko ime fudbala
"Svaki put kada primi penziju, on je morao da mu kupi po jednu loptu. Sve smo mu govorili što će mu toliko lopti, a on nije mu dobra ova, nije ona, ova je previše trvda, ova meka", priča tetka Radmila.
Ipak, đed Božo znao je da mu je svaka ta nova lopta bila važan korak za budućnost. Iako nikome iz porodice nije padalo na pamet da će Stevan postati to što jeste, njegov đed je to znao od početka.
"Sve je govorilo, ovaj mali će biti čudo od fudbalera kad poraste. Jednom prilikom, našem prvom komšiji Ljubu Jovićeviću kazao je da će Stevan, kad poraste, biti novi Savićević ili Mijatović. Ljubo, kad je došao kući, veli svojoj ženi: “Onaj Božo je poludio, veli da će mu unuk biti drugi Savićević”. A Stevan je tada ima svega deset godina", priča baba Gospava.
Stevan nije bio od prošle godine u Dubovu, ali planira da dođe ove godine.
Opširnije u štampanom izdanju
Galerija
( Danijela Lasica )