EPCG – priča o nama

Kada je bivši premijer Milo Đukanović nedavno rekao da je privatna svojina superiornija od državne, jasno je aludirao na to da Crna Gora ne može upravljati vlastitom Elektroprivredom, te da italijanskim partnerima treba dozvoliti revidiranje ugovora, odnosno, prečicu do većinskog paketa akcija.

Nije, međutim, objasnio čime će Vlada da upravlja kada ključni segment privrede pređe u strano vlasništvo i da li smo se na referendumu 2006. godine borili za Crnu Goru, koju ćemo potom, kao na tacni, da predamo „stranim partnerima“.

Dilema „rasprodati EPCG ili ne“ nije usamljen slučaj: zapravo je koncept, ali i pokušaj stvaranja atmosfere u kojoj ćemo svi misliti da je državno upravljanje po prirodi stvari loše a privatno obavezno i dobro, sporan.

Poslije prodaje Telekoma, Jugopetrola, Pivare i ostalih kompanija sa prirodnim monopolom zapravo i nemamo mnogo toga za zadržati. EPCG, em je tako bitna u cijelom sistemu, em je nudimo firmi koja nije uspjela u prvoj godini da ispuni ugovorom zacrtane ciljeve.

Nameće se logično pitanje: zašto takvom partneru pružati ustupke. Premijeru, bivšem i sadašnjem, to i nije neki problem: godinama su opraštali većinskim vlasnicima KAP-a i Željezare neispunjavanje obaveza, da bi ih na kraju svalili na trošak poreskih obveznika. Zašto se to radi i u čijem interesu, možemo samo da nagađamo, s obzirom da nadležna tužilaštva očito imaju preča posla.

Priča o EPCG je i priča o crnogorskoj privatizaciji koja, iskren je Đukanović, ima cilj da lošu državu zamijeni dobrim privatnikom. Samo što to u praksi izgleda malo drugačije. Superiorniji model privatnog vlasništva uz Crnoj Gori je napravio ambijent u kojem su gašenja firmi, lančani stečaji i otpuštanjka radnika sasvim očekivani...

Odnos prema tako omraženoj državnoj imovini pokazuje da politička i ekonomska elita računa jedino na kratkoročno rješavanje problema, jer kako drugačije objasniti stav da investicija nema, pa moramo prodavati što je još preostalo.

Neodgovoran odnos, srećom, još nije stigao do Plantaža, jedinog pravog, očitog i jakog crnogorskog brenda, poznatog i van granica Crne Gore, mada je vjerovatno samo pitanje kad će i ta firma, koja i na najkonkretniji mogući način demantuje stav bivšeg premijera o neefikasnosti državnog upravljanja, doći na doboš.

Da se zatvori krug: kroz slučaj EPCG se očituje, ne samo naš odnos prema državnoj svojini koja je građena decenijama, već i naš mentalitet. Sudeći prema raspoloženju mnogih zaposlenih u toj firmi, domaći menadžerski kadar (čast izuzecima) jedva je dočekao Italijane tog ljeta 2009. godine, nadajući se da će servilnošću steći koji poen za dalji uspon karijere.

Da su Italijani 1941. godine u Crnoj Gori zatekli takvu atmosferu, danas bi 13. jul vjerovatno bio samo jedan običan dan...

( Rajko Milić )