7 godina od ubistva Duška Jovanovića, zločinci i nalogodavci i dalje na slobodi

27. maja 2004. godine smrtonosni rafali, koji su deset minuta prije ponoći pokosili urednika “Dana” Duška Jovanovića, uveli su Crnu Goru u novu fazu - te noći prvi put ubijen je novinar i glavni i odgovorni urednik lista.

Sedam godina kasnije čini se da Crna Gora još nije izašla iz te noći jer do sada nijesu kažnjeni svi zločinci, dok su oni koji su naručili likvidaciju i dalje zaštićeni - daleko od pravde.

U susret sedmoj godini od ubistva u medijima se pojavila, navodna, službena zabilješka koju je bivši pripadnik Službe državne bezbjednosti Vasilije Mijović, kako je tvrdio, sačinio nekoliko dana nakon što je urednik “Dana” usmrćen.

Mijović je u toj zabilješci naveo kako mu je, navodno, bivši kolega R.V. o hotelu “Crna Gora” ispričao kako je u noći ubistva sa balkona stana čuo rafale, a potom i trenutak kada su dvojica mladića izlazila iz “golfa 3”, iz kojeg je pucano na Jovanovića.

Mijović je tvrdio u toj zabilješci, koja je objelodanjena nakon gotovo sedam godina, kako mu je R.V. tada rekao da je u tim mladićima prepoznao Damira Mandića i Vuka Vulevića.

Penzionisani pripravnik SDB negirao Mijovića

Petnaestak dana od objavljivanja te, navodno, istinite zabilješke penzionisani pripadnik SDB-a R.V. je u policiji, ali i u “Vijestima” negirao je da je nekadašnjem kolegi Vasiliju Mijoviću pričao da je bilo šta vidio sa balkona zgrade u noći kada je ubijen urednik “Dana”.

R.V. je, u svojstvu građanina, u toku istrage koju je naredilo Više državno tužilaštvo, demantovao tvrdnje Mijovića da mu je u hotelu “Crna Gora” saopštio da je sa sinom vidio Vulevića i Mandića, kako se presvlače i bježe ubrzo nakon što su se čuli rafali.

Vulević je već od prvog dana od ubistva, a naročito nakon hapšenja zasada jedinog osuđenog za ovaj zločin Damira Mandića, pominjan kao osoba koja je te noći bila u “golfu 3” kada je pucano na Jovanovića ispred redakcije “Dana”.

Svoj iskaz u policiji, R.V. je početkom maja ove godine, htio da ponovi i na poligrafu kako bi što uvjerljivije objasnio da on nema veze sa zabilješkom koju je Mijović nakon sedam godina dostavio “Danu”.

On je pojasnio da je sa Mijovićem imao neformalan razgovor u kojem su pominjali ubistvo, ali da on nije davao nikakve bliže podatke o zločinu jer ih nije ni mogao znati zato što je u noći ubistva, bio u Beogradu.

Osim tih nelogičnosti koje je Mijović napisao u najmanje čudnoj zabilješci, R.V. je tvrdio da se sa balkona njegovog stana i ne vidi kvart niti parking gdje je dva dana nakon ubistva pronađen ostavljeni “golf 3” i u njemu automatska puška iz koje su ispaljeni rafali na urednika lista.

Nakon ovog, čini se neuspjelog pokušaja proturanja službene zabilješke, propao je još jedan način da se Beranac Vuk Vulević nakon sedam godina, nađe na spisku osumnjičenih za ovaj zločin.

Vulević je već od prvog dana od ubistva, a naročito nakon hapšenja zasada jedinog osuđenog za ovaj zločin Damira Mandića, pominjan kao osoba koja je te noći bila u “golfu 3” kada je pucano na Jovanovića ispred redakcije “Dana”.

Za njim se tragalo kao za osobom koja je, navodno, pucala na Jovanovića, a pred prvu godišnjicu od ubistva urednika “Dana, on je uhapšen, ali protiv njega nije procesuirana krivična prijava niti su nađeni valjani dokazi za vođenje krivičnog postupka.

Mandić navodno sve ispričao načelniku Gačeviću

Iakon sedam godina ponovo se pominje ona prva sada već i čuvena službena zabilješka, koju je tadašnji pomoćnik načelnika podgoričke policije Tiho Gačević napisao nakon petočasovnog razgovora koji je vodio sa uhapšenim Mandićem.

Iako se godinama spekulisalo šta bi mogao biti motiv ubistva, javnosti je čini se najprijemčivija verzija da je Jovanović usmrćen zbog prenošenja pisanja “Nacionala” o duvanskoj mafiji i švercu duvana tokom devedesetih godina prošlog vijeka.

Ukoliko je suditi prema izjavama policijskih zvaničnika, koji su za ovih nekoliko godina čitali taj papir, Mandić je, navodno, pritisnut brojnim dokazima i pitanjima odlučio da progovori.

On je, navodno, plakao i pričao Gačeviću kako je organizovano ubistvo, kupio auto, ko je sve učestvovao u pripremi, ali i u samoj likvidaciji u noći kada je Jovanović izlazio iz kancelarije lista.

Mandić je te noći, a piše u toj zabilješci koje sada nigdje nema u dokumentaciji Uprave policije, minimizirao svoju ulogu u zločinu i pomenuo Vulevića kao pucača ali i Baranina Armina Mušu Osmahagića, protiv kojeg kasnije nijesu nađeni dokazi za vođenje postupka.

Ta zabilješka, da je ikada tretirana kao valjan pravni dokument, mogla je da posluži i za otkrivanje motiva i naručilaca ubistva jer je Mandić, navodno, pomenuo i zbog čega je usmrćen Jovanović.

Iako se godinama spekulisalo šta bi mogao biti motiv ubistva, javnosti je čini se najprijemčivija verzija da je Jovanović usmrćen zbog prenošenja pisanja “Nacionala” o duvanskoj mafiji i švercu duvana tokom devedesetih godina prošlog vijeka.

Ta verzija mogućeg motiva postala je sve bliža nakon što je u oktobru 2008. godine u Zagrebu usmrćen vlasnik “Nacionala” Ivo Pukanić.

Zabilješka, sa svojevrsnim Mandićevim priznanjem nije korištena u prvom suđenju Damiru Mandiću, kojeg je vijeće nekadašnjeg sudije, a sada advokata Radovana Mandića, oslobodilo optužbi, ali ni u drugom procesu u kojem je on osuđen.

Mandić je 27. aprila 2009. u ponovljenom sudskom postupku osuđen na 30 godina zatvora jer je kao saizvršilac ubio Jovanovića i pokušao da likvidira njegovog tjelohranitelja Milorada Mirovića.

Tadašnji sudija Lazar Aković, koji je kasnije razriješen, prihvatio je dokaze koji Mandića povezuju sa ubistvom Jovanovića. Ključni su bili tragovi na kundaku puške, limenki „red bula” ali i barutne čestice na rukavima majice optuženog.

Krajem decembra 2009. Apelacioni sud je preinačio presudu i Mandića osudio na 18 godina.

( Biljana Batizić )