Kratošija ili kako iz kamena i sunca vaditi pare

Danas je, na pomen Budve, prva asocijacija turistički haos: od gužve, gradnje, provoda....A prije samo pola vijeka....

Od antičkih vremena, a posebno u Srednjem vijeku, Budva je bila grad vina, koliko god to zvučalo nevjerovatno. Okružena vinogradima. Od Gospoštine do Veljih vinograda. Loze su se izvijale u malim gradskim vrtovima, a prikazi grožđa i lastara ukrašavali su kapitele, portale, ikonostase... kao na crkvi Santa Marija in Punta. Amfore i oinohoe, laginosi i krateri - antičke posude za miješanje vode i vina a kasnije: bokali, pehari i konate pune vina bile su svakodnevica. S jeseni, iz podruma budvanskih kuća mirisalo je mlado vino. U podrumima se pretakalo, čuvalo i pilo. Kamenim ulicama valjale su se prazne bačve do mora i galamili vinopije, a kaznaci se šunjali da prekontrolišu da neko ne naplati više od četiri groša po konati vina.

I trajalo je to dugo, vjekovima. U svom radu iz 1958. godine, akademik Marko Ulićević navodi da budvanski vinogradi zauzimaju 41 hektar, a šest godina kasnije samo 28 h, oko 166.000 čokota. Tih godina kao plima nadire turizam. Preplavljuje i briše nekadašnji život. Nezamisliv bez vina, ali loze su morale ustupiti mjesto turističkim objektima. Iskrčene su loze, a posađeni hoteli i kuće za izdavanje sve brojnijim turistima.

Za dvadesetak godina su nestale i zaboravile se kao da nikad nijesu rasle u budvanskom polju i na terasama podzidanim suvomeđama...Ostali su tragovi koje može primijetiti samo onaj koji ih traži. U muzejima, narodnim predanjima, pjesmama, starim slikama, toponimima kao Velji vinogradi i posebno Statut grada Budve s početka XV vijeka. U ovom dokumentu od 295 poglavlja koji reguliše život njegovih žitelja, u 28 poglavlja, pominje se loza, odnosno vino i vinogradarstvo. Nijedna druga privredna aktivnost toliko. Od zanata se pominju pekari, mesari, mlinovi za ulje i žito.

Sačuvana su samo dva srednjovjekovna statuta sa teritorije Crne Gore - Budvanski i Kotorski. Nastali su u vrijeme nemanjićke vladavine.

Prepisi Statuta Budve su na italijanskom jeziku. Dva se nalaze u Biblioteci crkve Sv Marko u Veneciji, a po jedan u Zagrebu, Zadru, Cavtatu i Splitu. Prevod je pravnika, Starobudvanina Nikole Vučkovića, iz 1970. godine. Poglavlje o kratošiji se datira između 1426. i 1431. (istoričar I. Sindik).

U 28 poglavlja dat je zaokružen sistem vinogradarstva, od podizanja vinograda i sticanja: nasljeđivanjem, mirazom, održajem, korišćenja: na zakup, na napolicu ili na dio, pravnih službenosti kao put kroz vinograde, prometa vina i bačava, sa mjerama zaštite sopstvene proizvodnje i istovremeno sa ograničenjima sadnje vinograda, limitiranja prodajnih cijena, agro tehničkih mjera i konačno sa ekplicitnim kaznama. (Za usporedbu, u kotorskom Statutu ima “samo” 12 članova i ne pominje se naziv nijedne sorte).

Značaj i kompleksnost Statuta Budve je takva da zahtijeva multi diciplinarno istraživanje ne samo “vinskog dijela” Statuta i poglavlja 261 posvećenog kratošiji, koje je najstariji pisani pomen ove loze. Genetskim analizama se dokazalo da je kratošija isto što i zinfandel - najpopularnija američka sorta.

U skoro svakom poglavlju Statuta pominju se građani Budve, a posebno se tretiraju i ne blagonaklono: Sloveni u šest poglavlja, Arbanasi u četiri i Latini u jednom poglavlju. Kako shvatiti CCLII poglavlje: “Naređujemo da nijedan naš građanin koji je po ocu naš građanin, a po majci Sloven ili Arbanas ne može dati ni otuđiti ni za života ni poslije smrti ni na jedan način ni u bilo koju svrhu svoja očinska i materinska dobra rođacima po majci, tj. Slovenima ili Arbanasima, već samo srodnicima našim građanima i to do četvrtog stepena. Ako postupi protivno, to nije valjano i ne obavezuje”. Pa ako nijesu ni Sloveni, ni Arbanasi, ni Latini, ko su bili građani Budve? Možda će genetske analize otkriti ko su bili stanovnici srednjovjekovne Budve i potvrditi Kulišićevu etnogenezu.... kao što su potvrdile za kratošiju radove Marka Ulićevića.

Ali vratimo se vinu i hrani..... Iako je Budva na obali mora, Budvani su malo ribali i malo ribe jeli. Nema prirodne luke i morali su imati samo male čamce koji su mogli biti brzo i lako izvlačeni van domašaja valova.

Jeli su mesa i hljeba, od povrća luka i češnjaka i pili vina koje nijesu miješali sa vodom kao stari Grci i Rimljani. Amerika će biti otkrivena 1492. (pedesetak godina kasnije od datiranja poglavlja o kratošiji), pa nema kukuruza, paradajza, paprika, krompira, pasulja. Nema pomena o limunima i pomorandžama jer su tek u to vrijeme portugalski i španski pomorci u svoje domovine donijeli prve sadnice sa Dalekog istoka. Od voća, osim smokava, pominju se jabuke, kruške, orasi. Što se ne pominje šipkovi i raštan koji su oduvijek poznati Grcima i Rimljanima jer su mediteranskog porijekla, možda upućuje na to da ih je bilo toliko da i nijesu izazivali posebnu pažnju... Iako nije toliko normirana, jedino maslina ima uvažavanje slično lozi. Poglavlje XXXIII: “Naređujemo da svaki onaj ko je posjekao tuđe stablo masline ili ga je iz zlobe zapalio i to mu se može dokazati.. plaća 50 perpera..... isto toliko za lozu, a 2 perpera za svaku drugu voćku...”. Dakle, stablo masline vrijedi koliko čokot loze, a svaka druga voćka 25 puta manje. Ovo najbolje oslikava vrijednost i značaj loze u to doba.

Krajem, 2015. u “Vijestima” sam objavio tekst u kojem je prvi put pomenut član 261 o kratošijskim vinogradima. Krajem novembra 2017, bila je Prva internacionalna konferencija o vrancu i drugim crnogorskim autohtonim sortama. Objavljeni rezultati genetskih istraživanja imaju dalekosežni značaj za crnogorsku budućnost, kako je izjavio prof. M.Grbić sa Univesity Western Ontario, kao što je bilo donošenje prve štamparije četrdeset godina nakon Gutenbergove.

Nakon objave rezultata istrazivanja DNK kratošije i drugih autohtonih crnogorskih loza, niko ozbiljan više ne spori da je najpopularnija američka loza zinfandel isto što i kratošija i odakle potiče. Projektom genetskih istraživanja Crna Gora je stala uz rame sa 4-5 najnaprednijih zemalja svijeta. Bilo kako bilo, naredna era u razvoju čovječanstva je era biotehnologija i ovim projektom je zakoračeno u budućnost.

Ali, naš je problem što ne znamo da iskoristimo eksplicitno pominjanje naše autohtone sorte kratošije u Statutu Budve prije šesto godina, a Amerikanci su od nje napravili svjetski brend na kome zarađuju milione dolara. U Crnoj Gori nema ni starog, ni novog vinograda bez kratošije. Imamo 17 bio tipova ove loze koja je otac vranca (polen sa cvijeta kratošije je oprašio jednu rijetku rozu lozu i iz te sjemenke nikao je vranac) i što ima 21 potomka u spontanim ukrštanjima tokom vjekova. Da li je ovo ikome važno? Srednjovjekovnim Budvanima je kratošija bila važna, toliko, da su joj posvetili čitavo jedno poglavlje - CCLXI koje je naslovljeno sa “De vigne de cratosija”. Bila im je važna, pa su propisali agro tehniku: koliko kopanja i u koje vrijeme, vezivanja, skidanja lišća i sve neophodne poslove, uzgojni oblik: kolje ili po voćkama.... posebnu pažnju su posvetili mladim vinogradima...

Da li je ovo važno današnjim Budvanima? Sumnjam! Turistički poslenici se ne oglašavaju. Vlast ima druge prioritete. Vinogradari?... Od njih i nije realno očekivati “staru vinsku slavu“. Nema zemlje za vinograde, a ima lakše i brže zarade.

Turistički slogan “divlja ljepota” i divlja gradnja ili divlja ljepota i pitomi vinogradi je civilizacijsko pitanje i druga tema. Važno je budvanskoj NVO “Naše vino” koja je Turističkoj organizaciji Budve prezentirala strategiju razvoja agro turizma, ali još bez rezultata. Važno je menadžmentu, naučnicima i stručnjacima Plantaža koje već imaju posađeno preko 100 hektara kratošije, koji su i započeli i vode genetska istraživanja naših loza i koji jedino i mogu obnoviti slavu kratošije. Važno je i autoru ovog teksta, vinogradaru iz Crmnice, koji obnavlja suhomeđe i gaji loze čiji je genetski kod iz Crne Gore. I koji smatra da bi se iz Statuta srednjovjekovne Budve moglo dosta naučiti o ekonomskoj samoodrživosti i da su Plantaže model kako iz kamena i sunca vaditi pare. Kako našim lozama, sopstvenom pameću i radom, do izvoza, ne sirovina, već vrhunskog finalnog proizvoda u našem tragičnom uvozno-izvoznom debalansu i prezaduženosti.

Autor je predsjednik Udruženja vinogradara i vinara Crmnice i Paštrovića

( Vladimir Nikaljević )