Psihološki aspekti neplodnosti

Sterilitet kao životna kriza

Kriza se javlja kao normalan odgovor na bolnu životnu situaciju tj. promjenu u realnosti koja angažuje onaj nivo prilagođavanja pojedinca koji je van njegovog svakodnevnog iskustva. To je period tokom kojeg osoba pokušava da pronađe načine da riješi problem.

Sterilitet je jedan oblik životne krize koji ima uticaja na svaki vid života zajednice žene i muškarca - na njihove međusobne odnose, doživljaj sopstvene ličnosti, seksualnost, profesionalni i društveni život, osjećaj kvaliteta življenja, a može dovesti i do nastanka različitih psihičkih tegoba, koje se savladavaju sa manje ili više uspjeha.

U praksi najviše pažnje pridaje se fiziološkom aspektu neplodnosti.

Psihološka strana problema često se ignoriše, a rezultat toga je da većina ovih ljudi pati u samoći, što je dodatni stres koji može imati negativan uticaj na uspjeh liječenja.

Sterilni parovi imaju na umu da postoji mogućnost neostvarenja željene trudnoće i rođenja djeteta. Psihološka priprema i podrška paru pomaže da se suoči sa tim i prevlada tu teškoću.

Put od prihvatanja postojanja problema do njegovog rješenja sastoji se iz nekoliko faza, a kroz iskustvo i strpljenje tokom prolaska kroz njih partneri će moći da nađu najbolje rješenje.

Shvatanje i prihvatanje postojanja problema

Većina ljudi pretpostavlja da može imati djecu kad poželi. Shvatanje i prihvatanje situacije, da se nakon nekoliko mjeseci ili godina pokušavanja njihovi snovi ne ostvaruju, dovodi do iznenađenja, nevjerice, zabrinutosti, pa čak i poricanja postojanja problema.

Tokom ove faze dominiraju osjećanja ljutnje (kao reakcija na gubitak kontrole nad situacijom), krivice (zbog nekih prošlih postupaka koji su mogli, po njihovom mišljenju, da doprinesu nemogućnosti ostvarenja željenog: predbračni seksualni odnosi, abortusi, polne bolesti, upotreba kontraceptivnih sredstava), samosažaljenja, zavisti (prema ljudima koji imaju djecu).

Svako neslaganje među partnerima, razlike u mišljenju, dobijaju mnogo veći značaj nego što bi imali pod "normalnim" okolnostima.

Uglavnom je žena ta koja prva shvata da problem postoji i predlaže muškarcu da potraže pomoć ljekara.

Medicinsko ispitivanje i postavljanje dijagnoze

Tokom ove etape žena i muškarac tragaju za odgovorima.

Medicinske procedure, kojima se treba podvrći da bi se utvrdio uzrok neplodnosti, mogu izazvati neraspoloženje, napetost, uznemirenost, dovesti do fizičke i psihičke iscrpljenosti.

Kada je problem ustanovljen, neki parovi mogu osjetiti olakšanje, kod drugih će dokaz da problem postoji izazvati osjećanja krivice, samosažaljenja, tuge ("Zašto ja?"), a mogu doživjeti i osjećanje sramote i stida što nisu kao većina ljudi.

Liječenje

U ovoj fazi životom para dominira želja za ostvarenjem trudnoće. To je stresni period u kojem postupak liječenja može dovesti do psihičkog i fizičkog umora.

Preovladavaju osjećanja neraspoloženja, nezadovoljstva, napetosti, straha, zabrinutosti za ishod liječenja.

Seksualni odnosi postaju manje spontani, manje zadovoljavajući, doživljavaju se kao obaveza.

Ovo je period emocionalnih "skokova i padova".

Na početku liječenja puno je uzbuđenja, radosti i nade u uspjeh, a ukoliko tretman ne uspije slijedi razočaranje, žalost i sumnja u mogućnost ostvarenja željenog.

Rješenje

Ukoliko ne dođe do trudnoće nakon nekoliko pokušaja, par se suočava sa potrebom donošenja odluke da li će nastaviti ili prekinuti terapiju.

Za mnoge će odluka o prekidanju liječenja biti propraćena osjećanjima žaljenja, tuge, očajanja, ponekad olakšanjem.

Neki partneri će odlučiti da malo predahnu od terapijskog postupka, da bi kasnije ponovo pokušali, drugi će se opredijeliti za usvajanje djeteta, a ostali će nastaviti život bez djece.

( Vijesti online )