Fake news ili fake inteligence?

Informacija da je u Tivtu povodom 29. novembra (Dana Republike u bivšoj SFRJ), na gradskoj rivi Pine postavljena statua doživotnog predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita, od strane dežurnih analitičara platforme Raskrinjkavanje.me, označena je još krajem prošle godine, kao navodna lažna vijest (fake news).

Kao autor iste, nisam se nešto puno uzbudio zbog analitike iza koje stoje medijski stručnjaci Centra za demokratsku tranziciju, NVO koja je pokrenula pomenutu platformu, ali moram priznati da me je vrlo prijatno iznenadio Javni servis RTCG, koje je baš tu moju informaciju, u ponedjeljak u emisiji „Argumenti“, eksploatisao kao najeklatantniji primjer proizvodnje „lažnih vijesti“ u Crnoj Gori. Kada to dolazi od takvog autoriteta u oblasti širenja lažnih vijesti i pravljenja fake stvarnosti kao što je RTCG, moram se, htio ili ne htio, nasmiješiti i nakloniti takvom „priznanju“. Nije za baciti to kada te maestro pohvali da si ga, navodno prevazišao u disciplini kojom on suvereno gospodari...

Šalu na stranu, označavanje mog teksta kao „fake newsa“ od strane analitičarke CDT-a Milice Bogdanović i sada eksploatisanje te teze od strane javnom interesu i istini predanih novinara i urednika RTCG u emisiji sa vrlo relevatnim sagovornicima kao što je šef Biroa za odnose sa javnošću Vlade CG, navodi me na potrebu javne analize sporne vijesti, a sa njom i analize analizatora i njihovog modus operandija. I na koncu konca, da se iskreno zabrinem u vezi nivoa intelektualnih kapaciteta onih koji pretenduju da nešto znaju o toj problematici...

Prema metodologiji, ocjenu “Lažna vijest” dobija originalni medijski izvještaj (u potpunosti proizveden od strane medija koji ga je objavio) koji u sebi sadrži činjenično pogrešne tvrdnje ili informacije. Za sadržaje koji se ocjenjuju kao lažne vijesti može se pouzdano utvrditi da su kreirani i diseminirani sa namjerom da dezinformišu javnost, to jest da tvrdnju koja je u potpunosti lažna predstave kao činjenicu. Ove medijske objave su primjer kako se mediji neodgovorno odnose prema građanima i kako, ne označavajući da je u pitanju šala ili satira, netačno prenose informacije i ne omogućavaju kvalitetno informisanje, veli nam analitičarka “Raskrinkavanja” Milica Bogdanović.

Ok, ajmo redom:

1. Gdje je „činjenično pogrešna tvrdnja ili informacija“ u najbitnijim aspektima sada već čuvene informacije o postavljanju spomenika Titu na gradskoj rivi Pine u Tivtu? Nema je - čak ni u tome da je na gradskoj rivi postavljen zaista SPOMENIK a ne, kako su to tvrdili analitičari medija i dežurni perači crnogorske stvarnosti iz Pobjede, „FIGURICA“. Naime, ta je „figurica“ visoka tridesetak centimetara i teška 5-6 kilograma i ona je treći po redu umanjeni, AUTORIZOVANI I PEČATIRANI ODLIVAK znamenite statue Tita, rada akademskog vajara Augusta Augustinčića, a koja kao spomenik, već desetljećima stoji ispred Titove rodne kuće u Kumrovcu. Isto takav odlivak ovog spomenika, ali u nešto većoj razmjeri, nedavno su gradske vlasti postavile u Podgorici. Zanimljivo, svi mediji o tome što se dešavalo su izvjestili kao o otkrivanju SPOMENIKA, a ne FIGURICE, a Raskrinkavanje.me se oko toga baš i nije uzrujalo da čitav taj medijsko-politički performans DPS-a i njemu vjernih satelitskih „boračkih organizacija“, nazove onim što to zapravo jeste - fake reality!

2. Koja „tvrdnja je potpuno lažna“ u informaciji da je Generalni konzulat SFRJ 29. novembra 2018. na gradskoj rivi Pine u Tivtu postavio spomenik Titu? Da se to nije desilo (a kao što vidimo, jeste), ne bi bilo ništa od ovih bedastoća koje su uslijedile naknadno. Da je spomenik Titu na Pinima odmah po objavljivanju mog teksta krenuo tražiti predsjednik jedne od tivatskih boračkih organizacija kako bi vrhovnom komadantu odao počast, a tadašnji šef Komunalne policije poslao svoje činovnike da zaplijene spomenik zbog nelegalnog postavljanja, još je jedan dokaz u prilog tome da tvrdnja iznešena u tekstu nije bila ni potpuno, ali ni djelimično lažna.

3. Kako to sporni tekst navodno nije bio „označen da je u pitanju šala ili satira”? Pa i sama Bogdanovićka u svojoj analizi citira rečenicu iz teksta koja je to sasvim jasno: “Na taj način Tivćani su simbolično pretekli Podgoričane u time ko će prvi u Crnoj Gori ponovno nakon raspada SFRJ, otkriti spomenik pokojnom maršalu i zadali ‘domaći zadatak’ podgoričkom gradonačelniku Ivanu Vukoviću (DPS) a koji je obećao postavljanje Titovog spomenika u nekadašnjem Titogradu.” Ako je već nije primijetila tu, istu, vrlo bitnu riječ “simbolično” (a koja svakoj prosječno inteligentnoj osobi ukazuje na karakter događaja i novinskog izvještaja o njemu) ima i u rečenici koja se naslanja na upravo cititranu, a koja glasi: “Simbolično, spomenik vođe SFRJ i Komunističke partije Jugoslavije na Pinima, postavljen je tako da je Tito “okrenuo leđa” luksuznima jahtama i skupim stanovima u Porto Montenegru…”

Ako već cijenjena medijska analitičarka CDM-a nije to primijetila, valjda je, da je zapravo riječ o vrhunskoj satiri, mogla jasno zaključiti iz ostatka teksta gdje se pominje “zasjedanje AVNOJ-a u Tivtu, kojim je, kao i prije 75 godina u Jajcu, predsjedavao drug Ivan ribar (po profesiji).” Doesn`t that ring the bell u glavama analitičara koji samouvjereno lupaju etiketu “fake news“ preko nečega što je iz svemira vidljivi primjer satire? Očito da ne, jer ovi satiru ne bi prepoznali ni u djelima Radoja Domanovića koji je jelte, npr. u „Vođi“, takođe napisao „fake news“...

“Svaki građanin kad stane pred internet, malo treba razmišljati i može se lako doći do zaključka da li je nešto fake news ili ne“, jasan (i potpuno tačan - dodajem ja) recept za prepoznavanje i otkrivanje lažnih vijesti dao je u pomenutoj emisiji RTCG-a, ni manje ni više nego šef Biroa za odnose sa javnošću Vlade CG, Srđan Kusovac. Dakle, više je nego jasno da analize ovog tipa, pretendovale one da se predstave kao bogzna kako društveno značajne na specijalizovanim platformama za koje NVO uzimaju pare od donatora, ili pak na nivou običnog seljaka-domaćina i njegovog razgovora o društvenim zbivanjima sa prijateljima uz čašicu, zahtijevaju prije svega, „zrno soli u glavi“. A toga ovdje očito manjka, kako analitičarima - raskrinkavačima, tako i urednicima emisija na Javnom servisu.

Zanimljivo, ni jedni ni drugi nisu se pozabavili najvećim fake newsom u Crnoj Gori do sada - činjenicom da je Javni servis onomad intervjuisao advokata Piperovića, mrtvo lažući i predstavivši ga javnosti kao advokata trenutno najpopularnijeg Crnogorca - odbjeglog biznismena Duška Kneževića, iako to Piperović već danima nije bio. Fake inteligence i fake morality su izgleda, u Crnoj Gori, nažalost, mnogo, mnogo veći problem od „lažnih vijesti“.

( Siniša Luković )