U Pivi nikad manje stanovnika, u Nikovićima niko

Uzalud je popisivač, početkom aprila, obilazio kuće u Nikovićima, u Pivi.

"Mogao je još izdaleka vidjeti da ne dimi ni iz jednog dimnjaka", sa sjetom je Mihailo Niković prokomentarisao činjenicu da je na nedavnom popisu stanovništva u nekada velikom selu na planini iznad Sušice i Tare utvrđeno da stalno ne boravi niko.

Vitalni osamdesetogodišnjak se ne predaje, čim okopni grabi u rodni kraj.

"Kao u snoviđenju, dolazilo mi je da kucnem i na prozore domova u kojima je, kao da je bilo juče, bila puna kuća. Ponekad, kao da se nadam da će izaći svi ti ljudi, a da će sve to što vidim, ta ogromna pustoš, ostati samo san. Međutim, stvarnost je drugačija", kazao je Niković.

Prva u Nikoviće izdigla Zorka

Prva je, prije nedjelju dana, u selo izdigla Zorka Niković, nakon što je zimu provela kod kćerke. Za njom rođaka Vinka, zatim Danica i Veljko... sve osamdesetogodišnjaci koji su zimovali kod svojih u Nikšiću i Plužinama.

Zamišljena stoji na vratima doma u kome je, sa počivšim suprugom Vukašinom, podigla četvoro djece.

Zorka Niković

"Sinovi su u Srbiji i Bosni, kćerke, takođe, po svijetu. Doći će oni ljetos, sa porodicama", kaže Vinka.

Ona više nema snage za čuvanje stoke.

"Jedva sam čekala da otopli i da dođem u selo, jer ne mogu bez njega. Usijala sam tek malo šargarepe i još po nešto. Eto, da se zanimam, a čobane rijetko dozivam", rekla je ona.

Aktuelno siromaštvo tjera ljude nazad, ali mnogi nemaju gdje da se vrate

Mihailo se prisjetio vremena između dva svjetska rata, kada je u školi u Nikovićima, prvoj na Pivskoj planini, bilo više od 100 đaka i iz okolnih Šarića, Jerinića, Žeičnog, Kneževića, Bojata... ali i kraja pedesetih, kada su svi stoku morali da daju u zadrugu.

"Željezara je nekada hranila 7.500 radnika, direktno najmanje 35.000 građana Nikšića, a pogledajte je danas, kada i preostali žele da pobjegnu u penziju".

"Kada su uspostavljene seljačke radne zadruge, svi koji su učestvovali sa stokom od nje i svog rada su dobijali pola manje od vrijednosti uloženog. Radio sam ljeti na kosidbi i ostalom, zimi na pripremi građe za torove i objekte. Onaj ko ne bi htio da preda stoku, morao je u Javorku sjeći šumu besplatno mjesec dana. No, od 1959. godine te zadruge su rasformirane i na mjesnom centru Trsi je osnovana Zemljoradnička zadruga. Otišla je stoka, kompletan inventar sa Nikovića... a svi smo ostali bez posla. Tako je počela migracija u potrazi za poslom u gradovima, koja ni danas nije zaustavljena", ispričao je Niković.

On je 1961. počeo da radi u Željezari. Supruga Ljubica (77), nezaposlena, ljeta je provodila na selu, brinući o skromnom stadu i vrtu, a on je tamo provodio godišnje odmore i slobodne dane. Posljednjih godina ona ne ide, iz zdravstvenih, ali i ekonomskih razloga.

"Godine čine svoje, ali i mlađima je teško. To je zli rad, a i više se isplati sijeno kupiti u Nikšiću, nego seliti kravu i kositi i dovoziti sijeno sa sela udaljenog oko 100 kilometara. Danas je pet kuća sa stalnim ljetnjim stanovnicima, uglavnom su to stariji. Žao mi je zbog predivne prirode u koju se ljudi vjekovima zaljubljuju. Nekada davno, fotografija nas nekoliko planinki, koju su snimili neki planinari, obišla je svijet. Prije nekoliko godina u naše selo je došao i jedan Kotoranin. Kupio je kuću i dolazi ljeti sa porodicom", ispričala je Ljubica.

Mihailo je rekao da aktuelno siromaštvo u gradovima tjera ljude nazad, ali da mnogi nemaju gdje da se vrate.

"Željezara je nekada hranila 7.500 radnika, direktno najmanje 35.000 građana Nikšića, a pogledajte je danas, kada i preostali žele da pobjegnu u penziju. Danas se od fabrike bježi, jer tu nema hljeba, zbog svega što su ljudi od nje uradili. Međutim, mnogi koji bi htjeli da se vrate na selo, nemaju gdje, jer su kuće, bunari i drugi objekti zapušteni ili srušeni, a nema mnogih drugih uslova. Džaba je asfalt i TV signal, kada nema ko da ih koristi", kazao je on.

Učitelj na krpljama stiže do tri đaka

Toplo je u kafani Save Ružića dok vjetar nemilosrdno šiba tvrde obraze rijetkih čobana na Pišču, ispod Durmitora.

"Težak je seljački život. Najveći problem je što djevojke danas neće na selo, iako bi mogli fino da žive", rekao je Stanko.

Kroz sniježne oluje ili pod božjom zvijezdom, tamo svakodnevno stiže učitelj Radomirko Kecojević, iz udaljenog sela Boričje, da bi, u nekada jednom od najvećih crnogorskih sela, držao nastavu za tri đaka.

"Ljeti mi treba do sat i po, a kada je snijeg, na krpljama preko dva sata u jednom pravcu. Nije teško, još kada vidite djecu kako su bistra i dobra. Dogodine ćemo imati još jednog đaka, djevojčicu koja i sada dolazi sa starijima, jer joj je zanimljivo u školi. Evo, kao što vidite, bliješte krovovi novih vikendica i popravljenih kuća, ljeti sve blista i vrvi od naroda, ali gotovo niko zimi ne ostaje", kazao je Kecojević.

Druženje u kafani na Pišču

Društvo u kafani podsjeća na vrijeme kada je samo zadruga, kasnije PTK, imala i po 8.000 ovaca i jagnjadi, domaćinstva rijetko ispod 200, kada su na red za čuveni pivski skorup čekali i generali JNA, a mješine prodavali svuda po Evropi.

Danas je tamo svega oko 450 ovaca, nakon što je firmi „Carine“, za par stotina hiljada eura, prodato više od 10 miliona kvadrata pašnjaka sa objektima u tom selu, na Muratovici, Breznima, u Plužinama i brojnim selima.

Stanko Jokanović, policajac, redovno obilazi rodnu Trsu.

"Težak je seljački život. Moj brat Stevan drži više od 150 ovaca, a od starih roditelja ima sve manje pomoći. Najveći problem je što djevojke danas neće na selo, iako bi mogli fino da žive", rekao je Stanko.

Prvi popis stanovništva na Pivskoj planini uradio je, 1879. godine, kapetan Ivan Kecojević, kada je zabilježio da na području od Bezuja, preko Borkovića i Trse do Crkvičkog polja, živi „460 familija, a 2.730 čeljadi“.

U pitomijim krajevima, Župi pivskoj, sa lijeve strane Komarnice i Pive, od Brezana, preko Rudinica, Muratovice i Plužina, do Mratinja, prema popisu koji je vodio kapetan Joko Adžić, tada je bilo „223 familije, a 2.675 čeljadi“.

Igumanovo proročanstvo

Da Pivljana koji žive u rodnom kraju, makar u posljednje 133 godine, nije bilo manje, svjedoči i knjiga „Piva – Dokumenta o popisu stanovnika“ Zlatomira D. Lješevića, objavljena početkom ove godine.

Zbog siromaštva nakon „demokratskih promjena”, centralizacije vlasti u Podgorici i početka propasti poljoprivrede, te „vizionarskih“ poteza lokalnih uprava tokom posljednjih 20 godina, u Pivi je 2003. ostalo 4.272, a ove godine 3.286 stanovnika.

Na popisu iz 1879. registrovane su 883 porodice (5.405 stanovnika), dvije godine kasnije 923, 1891. godine 1.103, 1.901. godine 1.390, a 1911. godine 1.441 familija.

Popisom iz 1921. godine utvrđeno je da u tadašnjoj Župopivskoj opštini živi 7.906 stanovnika, a deset godina kasnije 9.735. Uprkos činjenici da je tokom Drugog svjetskog rata u Pivi stradalo više od 1.000 civila i vojnika, 1948. godine u opštini je popisano 8.030 građana, a uprkos kasnijem masovnom odlasku u Vojvodinu tokom kolonizacije, na popisu 1953. godine registrovana su 8.952 stanovnika.

Opština Plužine 1961. godine brojala je 9.164 stanovnika, a deset godina kasnije 9.078. Broj stanovnika drastično je smanjen nakon potopa pet kanjona sa brojnim naseljima i starim Plužinama, zbog izgradnje brane u Mratinju, pa su 1981. godine popisana 6.254 stanovnika, a 1991. godine 5.221.

Zbog siromaštva nakon „demokratskih promjena”, centralizacije vlasti u Podgorici i početka propasti poljoprivrede, te „vizionarskih“ poteza lokalnih uprava tokom posljednjih 20 godina, u Pivi je 2003. ostalo 4.272, a ove godine 3.286 stanovnika.

Građani Plužina u šali komentarišu da će novi projekat, zaobilaznica oko dva hotela i nekoliko zgrada, višemilionske vrijednosti, dok nema plaže, šetališta, sportske hale, pijace... napokon dati potvrdu drevnom proročanstvu Janjićija Radojičića, igumana manastira Piva, da će "doći vrijeme da u Pivi bude više onih što love i posmatraju, nego onih koji u njoj žive".

( Slađan Blagojević )