Moć kao najveći afrodizijak

"Upozorio sam ga!“ To su bile riječi koje je navodno izgovorio fancuski predsjednik Nikola Sarkozi, kada je čuo da je Dominik Stros-Kan uhapšen u Njujorku na osnovu optužbi za pokušaj silovanja.

Kada se "DSK" 2007. preselio u Vašington da preuzme dužnost šefa MMF-a, Sarkozi mu je navodno rekao da obuzda strast jer ide u državu koja je zamalo smijenila Bila Klintona zbog afere sa pripravnicom Bijele kuće.

U vezi sa seksom, kao i ratom, Evropljani su sa Venere, piše britanski nedjeljnik „Ekonomist“.

Oni ismijavaju puritanizam o seksualnom životu javnih ličnosti. Kada političar prevari ženu, to Amerikanci vide kao znak nepoštenja.

Arnold Švarceneger je stavljen na stub srama zbog otkrića da ima vanbračno dijete. U većem dijelu Evrope, afere mogu biti znak muškosti. Na to ukazuje izjava koju je dala upravo Stros-Kanova supruga Ana Sinkler.

Kada su je 2006. pitali smeta li joj suprugova reputacija, ona je odgovorila:

"Ne, ponosna sam na nju! Za jednog političara je važno da bude zavodnik. Sve dok zavodi mene i ja zavodim njega, to mi je dovoljno".

"Švrljanje" najviše tolerišu u Italiji

Nigdje se pravo političara da "švrljaju" ne toleriše više nego u Italiji. Za premijera Silvija Berluskonija, seksualni apetit je pitanje ponosa, ne sramote.

On je optužen da je maloljetnoj prostitutki plaćao seksualne usluge (takođe je suočen sa nizom optužbi za korupciju). Međutim, nema ni govora o hapšenju.

"Volim život i volim žene", izjavio je razdragano.

Amerikance (uistinu i mnoge Evropljane) zbunjuje to kako Berluskoni uspijeva da politički opstane nakon priča o njegovim šokantnim "bunga bunga" žurkama.

Evropljane zbunjuje rigidnost američkog javnog života, gdje oralni seks u Bijeloj kući može dovesti do impičmenta predsjednika.

Međutim, u slučaju Stros-Kana nije u pitanju samo seks. Ako se dublje zagrebe, otkriće se niz razlika u stavovima između SAD i Evrope.

Jedno od pitanja je koliku privatnost bi trebalo da imaju javne ličnosti? Američko "zabadanje nosa" možda Evropljanima djeluje neukusno.

Sa druge strane, Amerikanci ne razumiju kako istaknute ličnosti u Britaniji uspiju da dobiju "super-naloge" koji sprečavaju novinare da izvještavaju o nekom prestupu.

U Francuskoj skandal prijeti da uništi reputaciju

U Francuskoj se ritual odvija po jasnom scenariju: skandal prijeti da uništi reputaciju moćne ličnosti. Političari kažu da su šokirani. Prijatelji odbijaju da povjeruju.

Novinari vagaju da li da istražuju glasine i otkrivaju tajne. Potom se prašina slegne. Vraća se status kvo. Privatni život je zaštićen.

Kada je jedan novinar pitao Fransoa Miterana, dok je bio predsjednik, je li istina da ima vanbračnu kćerku, on je odgovorio:

"Da, istina je. I šta sad? To nije tema za javnost."

Francuzi su bili saučesnici u prihvatanju te vrste čuvanja tajni. Oni ne vole iznošenje prljavog veša koje bi moglo pocijepati društveno tkivo.

Ono što ih je šokiralo više od samog postojanja Miteranove ljubavnice i njihove ćerke je otkriće nakon njegove smrti da je i ta druga porodica izdržavana od para francuskih poreskih obveznika i da im je čak bilo plaćeno obezbjeđenje.

Podići zavjesu sa privatnog života bogatih, slavnih i moćnih

Haski je kazao da je greška što su u prošlosti skrivane informacije o francuskim političarima koje su mogle kompromitovati njihovu sposobnost da obavljaju dužnost.

"Njujork tajms" navodi da hapšenje Stros –Kana ponovo dovodi u pitanje pretpostavku da privatni život bogatih, poznatih i moćnih ne bi trebalo da bude predmet javnog ispitivanja.

To što je on optužen i za pokušaj silovanja samo je pojačalo osjećaj nekih ljudi u Francuskoj da bi trebalo podići zavjesu sa privatnog života bogatih, slavnih i moćnih.

"Mislili smo da smo superiorni u odnosu na Amerikance i Britance zato što podržavamo princip zaštite privatnog života“, rekao je za "Njujork tajms" Pjer Haski, jedan od vodećih francuskih političkih komentatora i suosnivač političkog veb sajta Rue89.

"Međutim, mi novinari nismo radili svoj posao kako treba. Iskorišteni smo i zloupotrijebljeni u čuvanju tajni. Moramo agresivnije definisati našu ulogu – i reći da sve privatno nije privatno".

Haski je kazao da je greška što su u prošlosti skrivane informacije o francuskim političarima koje su mogle kompromitovati njihovu sposobnost da obavljaju dužnost.

"Znao sam da je Rolan Dima, kada je bio ministar spoljnih poslova, bio u romantičnoj vezi sa kćerkom sirijskog ministra odbrane, ali nisam o tome pisao jer sam smatrao da je to zadiranje u privatni život. Nisam bio u pravu jer je ta veza uticala na francusku spoljnu politiku", priznao je Haski.

Više pažnje posvećeno bivšem šefu MMF-a nego njegovoj navodnoj žrtvi

Francuski zakoni o kleveti toliko štite privatni život da i najmanje otkriće u medijima neizbježno vodi ka sudskom procesu i drakonskim kaznama. Strah francuskih medija od odmazde moćnih predstavlja kočnicu za istraživačko novinarstvo u američkom stilu, piše „Njujork tajms“.

Isto tako, vjeruje se da je toliko političkih ličnosti u Francuskoj - posebno muškaraca - imalo vanbračne „izlete“ da bi objavljivanje svih afera moglo transformisati francusku političku scenu.

Evropska tolerancija prema grešnim političarima, ocjenjujue se u kometaru „Ekonomista“, nosi rizik od stvaranja kulture ćutanja i imuniteta koja isuviše lako zamagljuje linije između afere uz obostrani pristanak, napastvovanja i direktnog napada.

Henri Kisindžer je možda mislio da je moć najveći afrodizijak, ali moć takođe može poslužiti za iznuđivanje seksualnih i drugih usluga. Ako država i mediji ćute o razuzdanosti političara, zar to neće olakšati skrivanje i drugih prestupa, poput korupcije?

Možda neizbježno, s obzirom na slavu Stros-Kana i anonimnost sobarice, više pažnje je posvećeno mukama bivšeg šefa MMF-a nego njegove navodne žrtve.

Prizor sprovođenja Stros-Kana sa lisicama na rukama mnogi u Francuskoj vide kao napad na dostojanstvo osumnjičenog, dio manjkavog pravosudnog sistema koji stavlja preveliki naglasak na odmazdu na uštrb prava optuženog.

U Francuskoj je zabranjeno javno prikazivanje sprovođenja osumnjičenih. U Britaniji, nakon podizanja optužnice, do kraja suđenja se izvještava samo o sudskom procesu. Cilj je da se izbjegne prejudiciranje presude.

U Americi je to više teatralno, advokati se bore za svoje klijente preko medija a kamere snimaju okršaje u sudnici. Amerikanci to smatraju dokazom velike otvorenosti.

Kako navodi „Ekonomist“, pored takvih razlika u pravnoj kulturi, jedna činjenica je neizbježna. Jedna afrička doseljenica je dobila brz odgovor policije na njene tvrdnje da je seksualno napastvovana. O krivici ili nevinosti Stros-Kana odlučiće sud.

Ali, njujorške vlasti se nisu libile da uhapse šefa jednog od vodećih međunarodnih organizacija. Nameće se pitanje: da li bi se to desilo u Parizu ili Rimu?

Moravijina udovica stala u Stros-Kanovu odbranu

Španska spisateljica koja je u prošlosti dovođena u vezu sa Stros-Kanom, stala je u njegovu odbranu i negirala da je on nasilni ljubavnik.

"Ne želim da Dominik Stros-Kan postane žrtveni jarac američkog antievropskog ili antifrancuskog puritanizma“.

Karmen Ljera (58), udovica italijanskog pisca Alberta Moravije, demantovala je da se knjiga poezije u kojoj govori o ljubavniku sadisti odnosi na Stros-Kana, kako je prenijela italijanska štampa, navodeći da su oni bili ljubavnici između 2003. i 2005.

Kazala je da je knjiga poezije čista fikcija i u otvorenom pismu listu „Korijere dela sera“ dodala:

"Nikad nisam bila njegova žrtva, kako su to neki napisali." Stros-Kanu je u četvrtak odobreno oslobađanje uz kauciju i određen 24-časovni kućni pritvor.

Ljera je u pismu navela: „On nije okrutan, primitivan niti sadista. Nasilje nije dio njegove kulture. Voli seks, pa šta? Zar je to zločin?“ Dodala je da je Stros-Kan možda žrtva američkih predrasuda.

"Ne želim da Dominik Stros-Kan postane žrtveni jarac američkog antievropskog ili antifrancuskog puritanizma“, napisala je.

"Samo želim da bude u stanju da pokaže da je nevin i da se vrati kao slobodan i nasmijan čovjek kojeg sam vidjela prije nekoliko godina".

( Angelina Šofranac )