Valovi u nama

Nemam problem javno priznati da često pogriješim.

Ponekad sam u dilemi ili blago sjetan, ponekad kolebljiv, neodlučan, hedonistički lijen..., no neuporedivo češće i više lucidan, sabran, budan, jasan, radostan, vrijedan, hiperkreativan, inspirisan... Dok u društvu šetam plažom, posmatrajući valove, postavljeno mi je pitanje:

’’Što za tebe znači izraz ’Jedan je život’ i kako gledaš na pojam grijeha?’’

Nisam tražio odgovor u umu/knjigama, pogledao sam u prirodu, valove pred nama i lako našao odgovor.

’’Grijeh je uvijek kada iznevjerimo svoju pravu prirodu. Druga stvar je što je grijeh normiran, sociološki, religijski, etički... Mene zanima priroda, a njoj niko ne postavlja norme, ona ih sama iz trena u tren određuje i ruši, baš kao ovaj val pred nama, dođe i povuče se, a potom dođe neki drugačiji.

Pa zar bismo šetali sada ovom plažom i zar bi nam more plijenilo pažnju da priroda ovih valova nije baš takva, proizvodeći stalno drugačiji, nepredvidiv šum, ambijent!?

Bilo bi kao i bilo gdje drugo u urbanom ambijentu.

Pa ipak, svi grabimo da u slobodno vrijeme izađemo u prirodu, zar ne!?

Ja živim obratno od većine meni znanih, u raskošnom i stalnom skladu sa prirodom u sebi i van sebe, a samo ponekad se “okliznem” i “zaboravim”.

Proporcija prirodnog i neprirodnog mi je znatno drugačija.

Valovima, biljkama, oblacima, planetama... niko ne propisuje kako da se kreću, što je ispravno.

Priroda zna! Priroda jeste!

Ona nema dileme, ona spontano, silno iz trena u tren eksperimentiše, uvijek vjerna sebi.

Ne-prirodnim ljudima su potrebne norme i kontrola.

Imaju li ovi valovi “pastira”?

Da imam 200 godina pred sobom, možda bih sebi i priuštio pokoju ne-iskrenost, ovako... imam vremena, samo za najbolje, najvrednije, pa ipak ponekad mi se omakne,’’tresnem’’o ’’pod’’ onako ljudski.

Želim iz trena u tren da budem sve bolji, i da spokojno jednog dana umrem, znajući da sam uvijek bio iskren i davao svoj maksimum.

Boli me već i sada pomisao da taj posljednji rezime bude ne-zadovoljavajući.

Nije me briga za koncepte “Što nakon smrti?”.

Još kao mlad momak zapisao sam: “Učili su me što je prošlost, a što budućnost, nisu me učili, što je sadašnjost. Sada kada znam što je sadašnjost, znam da nisu znali što je prošlost, a što budućnost”.

Ljudi kao Petar i ja, mogu biti “opasno” društvo.

Zato što nagovaramo ljude da nam ne vjeruju, nego sve provjeravaju, svojim iskustvom, testiraju i da uvijek žive svoju istinu!

Hvala ti na pitanju i valovima mora na odgovoru.

www.zlatnicovjek.com

( Nebojša Vučković, Petar Perović )