Da li tragate za savršenstvom?

Želja za savršenstvom sputava i opterećuje mnoge ljude - oni su pod stalnim stresom što stvara pravi haos u njihovim odnosima sa drugima. To je malo čudno s obzirom da mnogi vjeruju da je težnja za savršenstvom dobra stvar. Ali kao mnoga vjerovanja i nagađanja u našoj kulturi i ovo, kada malo bolje razmislimo, nema baš mnogo smisla.

Savršenstvo podrazumijeva stanje nepogrešivosti, bez ijednog kvara. Biti savršen znači biti u stanju akcije koje je na najvišem nivou i koje ne može biti nadmašeno.

Savršenstvo u obavljanju nekog određenog zadatka je možda dostižno i student može dobiti najvišu ocjenu na ispitu kao što i vi možete postići savršenstvo u izradi neke stvari. Ali cilj da sve u životu bude savršeno je sasvim druga priča, prenosi b92.net.

Mašina ili neki elektronski uređaj mogu funkcionisati bez greške – bar neko vrijeme. Ipak vremenom počinju da posustaju i popravke su im neophodne. Ljudi nijesu savršeni. To je dio definicije čovjeka. Sjetite se izraza “ja sam samo čovjek”.

Stalno se krećemo ka postizanju što većih ciljeva i dostignuća. Našu djecu pitamo kakve su im ocjene, a ne šta su naučili. Naše živote mjerimo po uspjehu koji smo postigli, a kada nam nešto izmakne, potpuno smo slomljeni. To remeti svaki osjećaj za ravnotežu u našim životima.

Izgleda da smo izgubili smisao za čudo i strahopoštovanje. Da li možete da zamislite da gledate u dugu i da se žalite kako je nesavršena jer širine boja nisu jednake? Ne samo što bi to bilo potpuno smiješno već biste uništili divan trenutak.

A to upravo radite kada osuđujete sami sebe zbog sopstvenih nesavršenosti. Zaboravljate da ste kao ljudi i vi dio prirode. Samim tim, bili biste na dobitku ako prihvatite prirodan tok života koji je, zamislite, nesavršen.

Istina je da su pojmovi savršen i nesavršen tvorevine našeg uma i ne postoje van misli koja ih je stvorila. Pojam perfekcije postojao je još u antičkoj Grčkoj, a u nešto modernijoj varijanti, on je tvorevina Njutonove mašine. Taj pojam, međutim, nema šta da traži u sveopštem pogledu na svijet. Mi usvajamo taj model savršenstva, u njega ubacujemo neke svoje istine i onda živimo živote slijedeći tu “istinu”.

Ironično, ali ako neko nekad i postigne to nemoguće stanje savršenstva, teško da će ga više od par ljudi tolerisati. A vjerovatno ta osoba i ne bi bila mnogo zabavna i stalno bi ostale podsjećala na njihove neuspjehe.

Težnja ka savršenstvu je samo maska za veliku nesigurnost. Znači da nijesmo dovoljno dobri ovakvi kakvi smo, a kada tako mislimo onda osuđujemo sebe.

Ljudi koji žele da budu savršeni obično imaju preveliki osjećaj za sopstvene nedostatke. Njima su od malena govorili da nijesu dovoljno dobri, zato su oni odlučili da će izbjeći omalovažavanja ostalih jedino ako budu besprekorni. Perfekcionisti misle da su druge osobe nekako uvijek bolje i superiornije od njih samih, zato oni, da bi ih stigli, moraju da budu bez mane.

Osobe koje teže perfekciji su osjetljivije na osude drugih. U stvari, te osude su uglavnom umišljene. Svi imaju mišljenje, ali uzdizati nečije mišljenje na nivo osude je zaista smiješno. Na kraju krajeva, neko vam ne može suditi sem ako vi sami ne dozvolite da vam bude suđeno.

Jedino savršenstvo je biti u sadašnjosti, dok perfekcionisti to nikada nijesu

Najbliže savršenstvu je sposobnost potpune prisutnosti u sadašnjem trenutku. Bez ikakvih uznemirujućih misli gdje mjerite ili ocjenjujete sebe, potpuno ste slobodni da uživate do kraja. U tom trenutku ste zaista živi.

Ipak perfekcionisti nikada nijesu potpuno prisutni jer su suviše zauzeti kritikujući prošlost i ponavljajući svaku odluku koju su donijeli i brinući zbog budućnosti u isto vrijeme.

Potraga za savršenstvom ograničava našu sposobnost da budemo prisutni i bukvalno nam oduzima vitalnost života. Ona je neostvariva, nezamisliva i, iskreno, nepoželjna, pa zašto je onda jurimo?

Mnogo bolje biste proveli vrijeme rješavajući problem nesigurnosti koja i uzrokuje želju za savršenstvom. Analiziranje, mjerenje i osuđivanje su alatke perfekcionista.

Ne mjerite sebe!

Perfekcionisti vode jedan vječiti dijalog sa samim sobom, gde mere i razmatraju svaki aspekt svog života. U takvim okolnostima, oni su retko kad prisutni. Čak i kada pričaju sa drugima oni su samo delom tu, a u isto vreme u sebi se već kritikuju zbog nečega.

Ne možete biti na dva mjesta u isto vrijeme i ne možete se baviti sa dvije misli odjednom. Svaki put kada se osuđujete je trenutak kada nijeste izabrali bolje i zdravije rješenje. To su propušteni trenuci vrijednog životnog iskustva. Ako je značajan procenat vaših misli samokritičan onda vi zaista mislite da je život iskustvo za sebe i propuštate ga velikim dijelom.

Razmislite kako to utiče na vaše veze. Ako nijeste tu za sebe, kako ćete biti za nekog drugog? Ako se osjećate uznemireno zbog sopstvenog nezadovoljstva, to će imati višestruke posljedice na vaše odnose sa drugima.

Ako stalno procjenjujete sebe, propuštate stvarnu ljepotu življenja

To međutim ne znači da ne treba da se procjenjujete i vrednujete; velika je razlika između analiziranja i samoprocjenjivanja. Vrednovanje je nježniji i suptilniji način provjere, dok mjerenje čini dublji i oštriji rez u samo naše biće.

Takva mjerenja ruše integritet našeg životnog iskustva i udaljavaju nas od učešća u sopstvenom životu. Ne možete da se uključite u tok sopstvenog života ako ste ogrezli u analitičko samo-mjerenje.

( Vijesti online )