Don Kihot

Za neki dan čitaoci će dobiti i treći tom prvog modernog i najvećeg ikad napisanog romana – Servantesovog Don Kihota. Nova edicija “Vijesti” započela je na najbolji mogući način – romanom koji je uspio nešto čime se malo knjiga može pohvaliti – da zarobi duh epohe, da za sva vremena sačuva sve ključne silnice jednog vremena.

Istovremeno, i još važnije – psihološka bravura bez premca u svjetskoj literaturi. Prvi Evropljanin, prvi moderni čovjek. Pogubljen između iluzija i realnosti, između šume teksta i pustinje stvarnosti. Svi smo ponekad Don Kihoti, ali se rijetko odvažimo na juriš na vjetrenjače...

Zamislite da tužnoliki vitez iz La Manče na svom beskrajnom vanvremenom lutanju (nije li velika književnost uvijek i to), zaluta i u naše vrijeme i u današnju Crnu Goru. Makar kao omaž onome lijepom mitu o njegovom ulcinjskom sužanjstvu.

Jasno je da bi se njegov vjerni pratilac Sančo Pansa bolje snašao u svemu – tako je uglavnom bilo i u Španiji, onda. (Uostalom, Sančo Pansa i kod Servantesa povremeno izgleda kao da je pouzdani član DPS-a.)

Ali, ipak... Don Kihot bi u svakoj situaciji lako odabrao stranu. Pravim vitezovima to uglavnom polazi za rukom. Zamislite – naiđu njih dvojica, vitez na konju i štitonoša na mazgi, naiđu na ljude koji grade put. I pri tom svakodnevno hapse čovjeka čiji će komadić imanja pojesti novi carski put (tako bi se to zvalo tada, pretpostavljam), ali carski rizničari nemaju namjeru platiti, ili bar ne odmah.

Don Kihot, kao čista duša, lasno shvata o čemu se radi – silu i nasilje nije teško prepoznati. On bi, sigurno, prvo porazgovarao sa radnicima, zatražio da ga odvedu kod glavnog velikaša da ga proba, viteški i gospodski, urazumiti. No, kad bi upoznao vojvodu od Podgorice i barona od Mareze – vjerujem da bi čak i on brzo izgubio strpljenje. Shvatio bi da taj velikaš i pravda nikada ne mogu biti na istoj strani.

Uz njegovo dugo, elgrekovsko lice, ne ide šamar, što ne znači da ga ne bi dobio. Velikaši su plahoviti i muanati, kako tada tako i danas. Njegova prva vjetrenjača u Crnoj Gori... (Pod uslovom da je lopovi odavno nisu demontirali i raznijeli.)

Ili, kad bi ga put nanio na sjednicu Vijeća Pravnog fakulteta. Dok dekan izvodi jedan od svojih performansa pod zajedničkim naslovom “Ne može mi niko ništa, jači sam od sudbine... I ne samo od sudbine”. Mislim da bi mu sve bilo jasno, ali da bi dekana svakako prepustio – Sanču Pansi.

Nije svaka vjetrenjača dostojna posljednjeg viteza. Sančo bi svom vitezu možda uspio objasniti o čemu se radi. Tu bi ovaj legendarni dvojac lagano počeo da shvata današnju Crnu Goru. Ovdje je svaka institucija, svaka oblast dobila personu zaduženu da sprovodi nasilje u ime upravljačke elite.

Tada se nije koristio termin “mafijaški metodi”, ali shvatio bi Don Kihot, prije ili kasnije, o čemu se radi. I dok dekan, uz zvučnu kulisu histeričnog smijeha, napušta sjednicu Don Kihot bi mu, sigurno, prepriječio put i izazvao ga na dvoboj.

Sa Sančom Pansom, naravno. Dekan bi ga prezrivo pogledao i objasnio mu da za dvoboj “nema kvoruma”. Optužio bi ga i da radi za opoziciju, i protiv vlasti. Don Kihot svakako ne bi protivrječio, on zna da svi pravi likovi, od kada je književnosti, rade protiv vlasti, te on to ne bi mogao čak ni doživjeti kao uvredu. Za vlast su radili samo Jago, i još nekoliko sličnih. U velikoj književnosti čak i jedan kraljević radi protiv vlasti – sjetimo se danskog princa Hamleta i njegovih nevolja.

Dekan bi, nakon ove kraće rasprave o književnosti i vlasti, optužio Don Kihota da zapravo radi za “krvožedne medije”, a to je, u današnjoj Crnoj Gori, još teža optužba od rada za opoziciju. Čovjeku odgojenom na etikeciji viteških romana ne bi bilo lako da razumije tako neskriveno divljanje i aroganciju.

Zapravo – izrugivanje razumu i moralu. Možda bi se začudio kako to da ovakvom zemljom odavno ne luta neki vitez-osvetnik? Ovdje je na svakom koraku toliko nepravde, a vitezova niotkuda? Njemu to ne bi bilo lako da razumije. Nama, današnjima, to nije problem: nama je odavno sve jasno.

Tako bi Don Kihot zapamtio Crnu Goru: zemlja sa toliko vjetrenjača, a niotkuda svježeg vazduha...

( Balša Brković )