Sabato: Angažovani umjetnik uvijek je sumnjiv

Kad sam čula vijest o smrti Ernesta Sabata nijesam se iznenadila znajući da je u dubokoj starosti i bolestan, ali bez obzira na to, ta vijest me je ožalostila. Otišao je čovjek čiji je neobični svijet djelovao na svakog od nas na poseban način.

Ali prije njegove smrti vukla se već neko vrijeme na mom zakrčenom radnom stolu fotografija na kojoj smo on i ja, veliki pisac i njegov intervjuer. Premještala sam je tamo i ovamo, sklanjala, ali ona je uporno isplivavala iz haosa.

I kad sam čula vijest o njegovoj smrti, bilo mi je jasno da me je upravo ona opominjala na nešto što je trebalo da uradim. Drugim riječima, trebalo je pripremiti to nešto u slučaju njegovog nestanka.

To Francuzi uvijek rade: za svakog velikog pisca koji je u poodmaklim godinama, sve velike novine i drugi značajni mediji imaju pripremljene dosijee u slučaju njihove smrti. To, naravno, nije moj slučaj. Ali sjetila sam se da postoji jedna magnetofonska traka sa Sabatom koju sam snimila prije dvadesetak godina, ali - kako je naći u moru drugih traka?

Rekla sam sebi da je neću tražiti dugo, jer sam mislila da nemam nikave šanse, pa ako ikrsne biće dobro, ako ne, odustajem od traženja. Prišla sam prvoj kutiji i izručila je: na vrhu te gomile pojavile su se trake sa Sabatom! Nevjerovatno - i fotografija i traka su me nagovarale da se oglasim o Sabatu.

Sa Sabatom sam se srela tačno prije dvadeset dvije godine, maja 1989. I tada je bio u godinama, ali je bio toliko veseo i duhovit da se ta starost nije primijećivala.

Taj sam susret zabilježila na traci, ali, nažalost, traka je stara i slabo se čuje i nije kompletna, pa ću pokušati da prenesem i tih nekoliko njegovih živih i dostupnih riječi. Čini mi se da je to bolje nego ništa i da je to moj dug prema njemu koji moram da mu vratim.

Ernesto Sabato je uništio puno rukopisa i kad ga je neko pitao kako to radi, odgovorio je da ih uništava uz pomoć sunca.

„Teško mi je da govorim francuski... rekao mi je na samom početku intervjua. A zatim je dosta brzo miješajući španski i francuski, govorio o tome da je literaturu teško objasniti.

„Pisati liči na susret u dnu duše“. Pominjao je, zatim strukturalni sistem, roman, Marksa i Dostojevskog:

„Kad sam prvi put čitao Dostojevskog shvatio sam da govori i o mojim problemima, to jest o egzistencijalnoj dijalektici. Galilejevi problemi duše su takođe egzistencijalni i metafizički ogromni problemi kao što su smrt, očajanje, smisao postojanja... Nijesu to samo problemi Argentinaca, nego su to univerzalni problemi.

Kad opisujemo nacionalne, osobite, junake, to je uvijek pitanje duše, uvijek su to ista pitanja. Probleme koje postavlja Sofokle su još uvijek isti i ovdje i u svijetu.

To je ljudska sudbina. Svi ljudi imaju iste korijene. Kjerkegor je govorio: što se više udubljujemo u sebe, to se više udubljujemo u bića drugih.

Negdje sam pročitala da je vještina pisanja u vještini spaljivanja?

"Pisac se pita, ponekad, i po tridesetak puta, zašto piše i to što piše, da li ima neku vrijednost. Tako ja radim, takva je moja istina. Zato sam uništio veći dio rukopisa.

Jednom sam imao namjeru da nešto spalim, ali moja se žena razboljela zbog te namjere i samo sam se iz pažnje i ljubavi prema njoj odlučio da objavim tu knjigu. Isto tako je i sa slikarstvom.

Pisac se pita, ponekad, i po tridesetak puta, zašto piše i to što piše, da li ima neku vrijednost

Mnogo sumnjam u sebe i svoje sposobnosti. Uostalom, umjetnost je takva. Nije to kao sa matematikom, nažalost. Ako ste Pitagora, vi uradite potrebne teoreme i mirni ste. U literaturi je sasvim obrnuto.

Zato sam ja, uopšte uzev, tužan, frustriran, razočaran. Zato se pojavljuju ti trenuci kada se pitamo zašto pišemo? A opet, kažem sebi da pisati ipak nije ludost.

Pripadali ste pokretu ljevice, ali nijeste otišli u nekadašnju komunističku meku – Sovjetsku Rusiju?

"Bio sam u Briselu na kongresu 1936. na kome je predsjedavao Anri Barbis. Ja sam tu bio kao delegat. Odatle je trebalo da idem u Rusiju. Bio sam član komunističke partije i trebalo ja da tamo dopunim svoje obrazovanje u tom domenu.

Znate, komunistički pokret je u izvjesnom smislu kao katolička crkva, osobito u teološko doba. To je bilo vrlo opasno vrijeme.

Milioni Rusa su tada umrli u Sovjetskoj Rusiji. Dvanaest miliona Rusa bilo je mučeno i ubijeno u staljinističko doba.

Bilo je to opasno vrijeme. Mi smo to osudili još 1939. godine.

To je, dakle, bio razlog zašto ste se umjesto u Moskvi našli u Parizu?

"U to vrijeme ja sam bio vrlo sumnjiv mladić. Proglasili su me za policijskog agenta. Tada sam stanovao u kući za smještaj omladine u jednoj sobi sa mladićem koji je, takođe, bio komunista.

Ja sam u to vrijeme bio vrlo poseban, ali i vrlo fanatičan. I tokom noći taj mladić i ja smo mnogo diskutovali o svemu, ali najviše o ratu, političkim problemima i o Staljinovim zločinima.

Za vrijeme rata tog mladića je uhvatio gestapo i mučio. Jedne noći sam shvatio da, ako ne pobjegnem iz Brisela, i odem u Moskvu u tu komunističku školu koja mi je bila određena, bio sam siguran da se više nikad neću vratiti u Argentinu.

Ja sam u to vrijeme bio vrlo poseban, ali i vrlo fanatičan

I došao sam u Pariz. Bio sam u teškoj, vrlo teškoj situaciji. Nijesam imao novca. I pomogli su mi, kao što je to uvijek slučaj, skromni ljudi. Vratar na Višoj školi za profesore, bivši komunista, ustupio mi je jednu sobu za poslugu, bez grijanja, naravno. U to doba i nije bilo grijanja.

Sada se svega toga sjećam sa puno emocija. Pokušao sam kasnije da nađem tog dobrog čovjeka, ali nijesam uspio.

Pariz tih godina je bio dio biografije mnogih velikih stranaca....

"Saznanje o Staljinovim zločinima izazvalo je kod mene pravu provalu zemlje pod nogama. Komunizam u to vrijeme za mladog čovjeka kao što sam bio ja, doživljavan je kao parareligiozno osjećanje.

Zato je kriza ideologija u Rusiji i Kini ostavila omladinu bez vjere, bez metafizike vjere. I to je opasno. To je vrijeme koje upravo živimo. Kako rekoh, osjetio sam da mi se zemlja provalila ispod nogu i ja sam po drugi put pobjegao ka matematici.

Saznanje o Staljinovim zločinima izazvalo je kod mene pravu provalu zemlje pod nogama

Isto kao što mi se dogodilo, kad sam bio mladić i kad sam bio izgubljen u odnosu na komplikovanu, prljavu stvarnost, protivrječnu i groznu stvarnost, potrčao sam ka matematici da ponovo otkrijem platonovski univerzum. (Vidite, sve bolje govorim francuski.)

U to vrijeme sam bio u Latinskom kvartu. Tražio sam neku knjigu iz matematike i ušao u knjižaru Žiber Žen i ne sluteći o posljedicama.

Vidjeh tada knjigu jednog matematičara kojeg sam dobro poznavao, Pola Morela, Matematička analiza. Sakrio sam knjigu ispod kaputa, a znao sam da je to bilo veoma rizično za jednog siromašnog stranca.

Otišao sam u jednu kafanu tu, u kvartu, uzeo bijelu kafu i počeo da čitam prve stranice, to mi je obnovilo ono što sam znao i u tom sam trenutku doživio pravu ekstazu.

Otvarao mi se savršeni svijet matematike bez destrukcije, bez laži, bez protjerivanja, i tada sam odlučio da se vratim u Argentinu. Već pet godina sam bio odvojen od moje porodice. To je bilo po drugi put da sam se vraćao matematici. Tako sam dvije velike krize u mom životu doživio u Parizu. Ova je bila prva.

Tako sam ispao izdajnik, odbačen od društva, proklet

Kad sam se vratio u Argentinu spremio sam tezu i položio doktorat i bio neko vrijeme profesor. Onda sam dobio stipendiju za Pariz. Profesor Usaj, nobelovac, koji je imao puno povjerenje u mene bio je očajan što odlazim.

Tako sam ispao izdajnik, odbačen od društva, proklet. Sa tom stipendijom sam radio u laboratoriji Kiri uz pomoć gospodina Žolio-Kirija i drugih. Mnogi od njih su nestali za vrijeme rata, bili zatvarani i mučeni od strane gestapoa, a bili su moji prijatelji.

U to doba ja pišem noću i idem na Momparnas, u kafanu Dom da se sretem sa nadrealistima, jer sam tragao za stvarima duha, čovjek uvijek ide k onom ono što je suprotno: od svjetlosti nauke ka magli podsvjesnog.

Noću sam se sretao sa nadrealistima i sa puno žara s moje strane. Ponašao sam se kao kad bi se neka dobra domaćica - danju, prepuštala prostituciji - noću. I tada sam se odlučio da napustim nauku, to se dogodilo ovdje, u Parizu. Zato Pariz za mene predstavlja nešto vrlo značajno u emotivnom smislu.

Junaci Vaših romana vođeni su kroz sadržaj sigurnom, iskusnom rukom...

"Piscu koji misli da sve zna o svojim junacima, ja ne vjerujem mnogo. To su tajne koje idu od jedne krajnosti do druge. Zato je pisanje romana ljekovito. To je nešto kao katarza.

Preko junaka na misteriozan način izručujemo nesvjesno mnoge stvari koje su u nama samima. Zato me ponekad ljudi pitaju: “Kako to da ne znate da je taj gospodin bio ljubavnik te dame?“ kao da sam ja lažov, ali to je tako.

Ne znamo sve. Svi junaci pripadaju našem najdubljem unutrašnjem svijetu. Junaci se rađaju u nama i neki nas prosto užasavaju. Eto do koje mjere neki junak može da nam bude nepoznat.

Gospodine Sabato, šta je pisanje za Vas?

"Jednom riječi to je spasonosno rasterećenje. Ako se jedan pisac okreće slikarstvu on će nešto uraditi i u toj oblasti, a ako mu je pogled na svijet isti, ne može izraziti u slikarstvu ono što može izraziti u literaturi, i obratno.

Ne može se tragedija Karamazovih naslikati. To je moja hipoteza. Uvijek sam mislio da je Van Gog poludio i najzad izvršio samoubistvo zato što je dostigao jedan trenutak kada je u njemu njegova metafizička tenzija postala toliko snažna da mu je bilo nemoguće da izrazi paralelno i svoje strasti i svoje tenzije, pa se ubio.

Mislio sam na Dostojevskog da je bio slikar prije nego je pisao, jer mislim da je Van Gog mogao da se spasi da je postao pisac... Zato je za mene taj slikarski način izražavanja i pasioniran i spasonosan i srećan sam što pri kraju svog života mogu da slikam.

Mislio sam na Dostojevskog da je bio slikar prije nego je pisao, jer mislim da je Van Gog mogao da se spasi da je postao pisac..

To je zanatski posao jer se radi rukama, što je zdravije od pisanja. To je odlično i za vrlo nesrećnog pisca. Zato ja puno pišem. Oba ta načina izraza su sasvim različita, čak suprotna jednog drugom. Ako praktikujete oba, šta ćete da radite?

Danas imate iste opsesije sa različitim mogućnostima i nemogućnostima. Ja ne mogu da stvaram veselo slikarstvo. Moje je slikarstvo dramatičnije od literature, iako se radi o gotovo istoji vizija svijeta...

Mi smo odrasli u diktaturi. Pomislite na rusku diktaturu, sjetite se ruske usamljenosti! A Rusija je stvorila jednu od najvećih literatura koje postoje...

Ne treba uspostavljati direktnu i proporcionalnu vezu, kako bi rekao neki matematičar, između društva i umjetnosti. Naprotiv, mislim da je umjetnost nešto kao san, to je reakcija na realnosti, jer nijesmo zadovoljni stvarnim životom. Zato mi u Argentini nemamo izgovora ako svaramo lošu umjetnost.

Mi smo odrasli u diktaturi. Pomislite na rusku diktaturu, sjetite se ruske usamljenosti! A Rusija je stvorila jednu od najvećih literatura koje postoje...

Čitao sam negdje kako je Puškin plakao kad mu je Gogolj čitao Mrtve duše i kako je uzviknuo: “O, kako je Rusija tužna!“ Gogolj je primjer vrlo nesrećnog pisca. To je uvijek reakcija na nezadovoljstvo realnim.

Ima ponekad i srećnih epoha za stvaranje umjetnosti. Ali, podvlačim, da i pored teškoća, sprečavanja, čak i zatvora, nemoguće je spriječiti jednog umjetnika da ostvari umjetničko djelo. I ne vidim da je obavezno da jedan pisac treba da se pojavi u povoljnim uslovima demokratije.

U Americi je, na primjer, uvijek postojala demokratija iznutra. Ipak, čak i u toj velikoj zemlji, postojala je neka vrsta prezira prema umjetnicima.

Neki intelektualac, osobito neki angažovani intelektualac, umjetnik, uvijek je sumnjiv, kao da nešto ima sa policijom, iako ga policija progoni kao vraga...

Saznanje o Staljinovim zločinima izazvalo je kod mene pravu provalu zemlje pod nogama. Komunizam u to vrijeme za mladog čovjeka kao što sam bio ja, doživljavan je kao parareligiozno osjećanje. Zato je kriza ideologija u Rusiji i Kini ostavila omladinu bez vjere, bez metafizike vjere. I to je opasno. To je vrijeme koje upravo živimo

Ernesto Sabato, sa one strane tunela

Ernesto Sabato, veliki argentinski pisac, autor kultnih romana O junacima i grobovima i Tunel, ali i čovjek koga su duboko potresali ljudski zločini zbog čega je i predvodio Nacionalonu komisiju za nestala lica, umro je dva mjeseca prije nego što će napuniti stotu godinu.

Sahrana je obavljena u mjestu Santos Lugares, na 40 kilometara od Buenos Ajresa, gdje je mirno živio svoje posljednje godine života, bez istupa u javnost još od 2004. godine. Posljednja želja mu je bila da ga “na posljednji počinak isprate komšije iz kraja” te „da ga se sjećaju kao ponekad mrzovoljnog, ali u suštini dobrog tipa”.

Uprkos potpunoj povučenosti u posljednjim godinama svog dugog života, ovaj je veliki pisac sedamdesetih i osamdesetih godina prethodnog vijeka bio autor najčitanijih djela toga vremena, koja su, srećom, prevedena i na naš jezik.

I to ne samo zbog svojih romana, uključujući tu i Abadon, anđeo uništenja već i zbog svog obimnog esejističkog dijela.

Sabato je tri puta bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, posljednji put 2009. godine zajedno sa španskim piscima Migelom Delibesom i Fransiskom Ajalom, imao je veliku naklonost Albera Kamija, dobitnik je prestižnih književnik nagrada među kojima i Nagrade Servantes (najveće nagrade za književnost na španskom jeziku) 1984. godine, odmah poslije Horhe Luis Borhesa.

Poznat je njegov govor održan prilikom dodjele ove nagrade kada je Don Kihota opisao kao „običnog smrtnika, nježnog, bespomoćnog, nemirnog duha, koji je jednom rekao da se zarad slobode i časti može i mora napraviti avantura od sopstvenog života”.

I Sabato je imao nemiran život, život koji su obilježili književnost i njegova specifična politička obaveza koja ga je na kraju života dovela do toga da se približi “anarho-hrišćanstvu” i Tolstoju a da se sasvim udalji od aktivnog komunizma, čiji je bio borac u mladosti.

Od oca Italijana a majke Albanke, ovaj velikan latinoameričke književnosti započeo je svoj profesionalni život kao doktor fizike u Cirihu, u Švajcarskoj, da bi uskoro potom počeo da se bavi književnošću. Ubrzo će se izroditi prijateljstvo sa pripadnicima Grupe Sur gdje upoznaje Viktoriju Okampo i Horhe Luis Borhesa.

Sa Borhesom je, međutim, neprestano bio u konfliktu. Bili su čvrsti neprijatelji a to će, ipak, 1976. godine izroditi jednu sjajnu knjigu nazvanu Dijalozi sa Horhe Luis Borhesom.

Njegov prvi veliki roman, Tunel (1948), psihološki esej, skoro detektivski roman (uprkos tome što su čitaoci upoznati sa imenom ubice jos na prvoj stranici) pun je ironije ali i ogorčnosti i pesimizma koji će obilježiti sva njegova kasnija djela, i donijeti mu veliki uspjeh ne samo u Argentini već i svjetskoj književnosti.

Njegovo drugo djelo, O junacima i grobovima, pripovijest o prošlosti i sadašnjosti jedne zemlje, roman velikog obima, velike sintetičke moći, napisan uskoro poslije pada Perona, a u kome se, pak, povezuju različiti periodi izgradnje zemlje, za mnoge je jedan od najboljih argentinskih romana XX vijeka.

Poseban značaj u ovom romanu ima šokantni Izvještaj o slijepima (Informe sobre ciegos), nekad objavljivan i zasebno, u kome je još jednom potvrdio da je neizmjerno originalan autor, koga je njegov jednostavni i lako razumljivi jezik i svrstao među velike pisce. “To je djelo u kome sam nastojao dati potpunu viziju moje realnosti, cjelokupne realnosti, života i smrti, dobra i zla”, rekao je u jednom intervjuu.

Specifično oštar karakter koji ga je odlikovao, njegov egocentrizam i sklonost polemikama, uzrok mnogih anegdota, učinile su da se smatra kontroverznim autorom argentinske knjizevnosti, iako nikad nisu dovođeni u pitanje njegov ogroman književni značaj i doprinos. “Ne znam zašto, ali uvijek sam bio stručnjak da samom sebi stvorim neprijatelje”, priznao je sam Sabato u jednom intervju 1996.

Ipak, život i djelo ovog velikog pisca ne može se razumjeti bez njegovog aspekta borca za ljudska prava i njegovog doprinosa u borbi protiv vojne diktature koja je vladala u Argentini između 1976. i 1983.

Sabato je, kažu, bio preplašen otkrićem kontinuiranih ubistava i zloupotreba ljudskih prava za vrijeme diktature i upravo je on pokrenuo potpisivanje peticija da se vrate oteti ljudi.

Nakon diktature, prvi demokratski izabran predsjednik Argentine, radikal Raul Alfonsin mu je dao funkciju predsjedavajućeg u tek osnovanoj Komisiji za nestala lica koja je dokumentovala 8.960 nestalih lica i postojanje 340 centara za ilegalni pritvor i torturu.

Izvještaj pod naslovom Nikad više, poznat i pod naslovom Izvještaj Sabato, predat je Alfonsinu u jednom, za mnoge Argentince nezaboravnom dokumentu koji je doprinio pokretanju sudskog procesa i izricanje najvećih kazni za lica koja su snosila odgovornost za zločine počinjene tokom vojne diktature.

Kao što je i savjetovao u svom romanu

O junacima i grobovima: „Nemoj nikada prestati da pišeš, to je jedino što je vrijedno“, posljednje godine proveo je slikajući, i diktirajući, budući da je bio sasvim izgubio vid. Dakle, pišući. „Život je tako kratak a živjeti tako teško i baš onda kad počneš da učiš da ga živiš, moraš da umreš“, žalio se Sabato.

( Branka Bogavac, Ivana Kovač-Barett )